ترجمة سورة الفتح

الترجمة البوسنية للمختصر في تفسير القرآن الكريم

ترجمة معاني سورة الفتح باللغة البوسنية من كتاب الترجمة البوسنية للمختصر في تفسير القرآن الكريم.
من تأليف: مركز تفسير للدراسات القرآنية .

Mi ćemo, Poslaniče, dati da pobijediš svoje neprijatelje pobjedom jasnom i velikom! Pod izrazom “pobjeda” ovdje se misli na potpisivanje mirovnog sporazuma na Hudejbiji.
Allah će ti dati tu veliku pobjedu, Vjerovjesniče, zato da bi ti oprostio tvoje ranije i kasnije krivice. Sveznajući je Allah pomoću ove pobjede Svoju blagodat spram tebe upotpunio pomogavši islam. Uzvišeni Allah uputio te je na Pravi put, u kojem nema devijacije, a to je islam.
I da ti Gospodar protiv neprijatelja pruži veliku pomoć koju niko ne može spriječiti.
Allah je Onaj Koji je smiraj u srca vjernikā spustio, i samo se učvršćuje njihovo vjerovanje. A jedino Allahu pripadaju vojske nebesa i Zemlje, On pomaže kome hoće među Svojim štićenicima. Znajte da Allah dobro zna šta je dobro za ljude i da je mudar u pogledu pružanja pomoći i davanja pobjede.
I da Mudri Allah uvede vjernike i vjernice u džennetske bašče, kroz koje teku rijeke ispod njihovih zamkova i drveća, te da pređe preko njihovih hrđavih djela i ne kazni ih. U ulasku u Džennet i spasu od posljedica grijeha ogleda se veliki uspjeh u Allaha; to je zapravo najveći uspjeh.
I, također, da Svemogući Allah kazni dvoličnjake i mnogobošce, muškarce i žene među njima, koji o Allahu loše pretpostavljaju – misle da On neće pomoći Svoje štićenike nad neprijateljima i da neće uzvisiti Svoju riječ. Neka nastradaju, neka budu poniženi i osramoćeni! Allah se na njih rasrdio, udaljio ih je od Svoje milosti jer su bili nevjernici i jer su o Bogu negativno mislili. Allah je krivovjernima pripremio usplamtjelu vatru i oganj; oni će se u Džehennemu vječno patiti. Džehennem je grozno mjesto u koje će biti vraćeni.
Allahu, Gospodaru svjetova, pripadaju vojske nebesa i Zemlje pomoću kojih pomaže koga hoće. Valja vam znati da je Allah silan, te Ga niko ne može nadvladati, i da je mudar u stvaranju i upravljanju.
Tebe je, Poslaniče, Sveznajući Allah poslao da svjedočiš u korist svog umeta na Danu sudnjem, donosiš mu radosne vijesti da će na ovom svijetu biti pomognut i da će mu biti data vlast, kao i da mu donosiš radosne vijesti o tome da će njegovi pripadnici dobiti nagradu na Ahiretu. S druge strane, poslali smo te da zastrašiš krivovjerne da će ih na ovom svijetu vjernici poniziti i kazniti, odnosno da im nagovijestiš bolnu patnju na Ahiretu.
Gospodar je to dao kako biste vjerovali u Njega i Poslanika, te kako biste usto iskazivali Poslaniku islama golemo poštovanje i istodobno veličali Allaha ujutro i navečer.
Oni vjernici, Vjerovjesniče, koji su tebi vjernost na Hudejbiji očitovali da će se boriti protiv nevjernikā – sāmom Allahu su vjernost iskazali i zavjetovali su Mu se da će pomagati islam, tim više jer je On to naredio i jer će ih za to On nagraditi. Allahova je ruka iznad ruku njihovih kad se radi o davanju prisege, On zna šta čije grudi skrivaju. Onaj ko ne ispuni zavjet da će pomagati islam, time će samo sebi štetu nanijeti, Allahu neće nimalo nauditi. A onom ko ispuni ono što je obećao Allahu – da će biti odan, strpljiv i da će se boriti na Allahovom putu, Gospodar će dati golemu nagradu, uspjeh, Džennet i sačuvat će ga od Vatre.
Ako upitaš, Božiji Poslaniče, one koji nisu s tobom pošli u oslobođenje Meke u vezi s razlogom njihova izostanka, reći će ti: “Zabavili su nas stada naša, imeci naši i porodice naše, pa zamoli Allaha da nam oprosti.” Oni zbore ono što nije u njihovim srcima, tj. traže od Poslanika da moli za oproštaj njihovih grijeha, a nisu se za iste te grijehe pokajali. Reci im, Vjerovjesniče, da niko ne može spriječiti korist koju im Allah želi priskrbiti, niti može otkloniti štetu koju im Allah želi nanijeti! Allahu je znano sve što na javu iznosite i što tajite; znajte da ćete položiti račun pred Njim za ono što ste i javno i tajno učinili.
Nije tačno da ste izostali iza Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, zato što su vas zabavili stada i porodice, već zato što ste mislili da se Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i vjernici neće porodicama svojim nikad vratiti i da će u boju svi izginuti. Šejtan vam je lijepim prikazao takvo mišljenje, i vi ste ga zdušno usvojili. I zlo ste mislili kad ste vjerovali da Allah, džellešanuhu, neće pomoći svom Poslaniku, da neće uzvisiti Svoju riječ i pomoći islam. Vi ste pravi stradalnici jer o Allahu loše mislite i jer ste izostali iz pohoda s Njegovim Poslanikom.
Nevjernik je onaj ko ne vjeruje u Allaha i u Vjerovjesnika, a Uzvišeni je Allah nevjernicima pripravio razbuktalu džehennemsku vatru u kojoj će gorjeti.
Allah vlada nebesima i Zemljom. On oprašta onim Svojim robovima kojim hoće, iz plemenitosti i dobrote, pa ih u Džennet uvodi, a kažnjava koga hoće, iz Svoje pravednosti. Znajte, k tome, da Allah mnogo prašta onima koji se pokaju zbog neposlušnosti i da je izuzetno samilostan prema njima!
Kad pođeš, Poslaniče, s vjernicima na Hajber radi stjecanja ratnog plijena koji vam je Allah obećao, oni koji su, onda, izostali iza vas reći će vam: “Dopustite nam da pođemo s vama kako bi i nas zapao dio ratnog plijena!” Time su željeli promijeniti Allahovo obećanje i odredbu da oni neće s vama poći. Reci im, Vjerovjesniče: “Nećete poći s nama na Hajber radi plijena, jer nas je Allah, džellešanuhu, obavijestio, prije povratka u Medinu, da će ratni plijen, stečen na Hajberu, pripasti isključivo onima koji su bili s Resulullahom, sallallahu alejhi ve sellem, na Hudejbiji!” A na to će vam oni koji su izostali odgovoriti: “Nije istina to što govorite, Allah nije odredio tako, već nam vi, zavidni, ne date da vas pratimo kako ne bismo dobili udio u ratnom plijenu!” Allah je pobio tu njihovu tvrdnju; oni ne razumiju Allahove propise, ne poimaju šta im je dopušteno a šta zabranjeno, osim vrlo malo. Eto zbog čega su upali u grijeh.
Božiji Poslaniče, provjeri beduine koji su izostali iz pohoda prema Meki, te im reci: “Bit ćete pozvani u boj protiv silovita naroda, ili će oni prihvatiti islam. Pa, ako se odazovete ovom pozivu boreći se uz Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, Allah će vam dati golemu nagradu – Džennet. A ako okrenete leđa i ne poslušate Allaha, kao što Ga niste poslušali kad niste pošli s Poslanikom ka Meki, Allah će vas na bolne, nesnosne muke staviti.”
Nije grijeh slijepom, ni hromom, ni bolesnom ako izostanu iz borbe na Allahovom putu, jer su njihovi tjelesni nedostaci valjano opravdanje za izostajanje. Onog ko se pokorava Allahu i Njegovom Poslaniku, Allah će uvesti u džennetske bašče, kroz koje teku rijeke ispod zamkova i drveća. A onoga ko nije poslušan Allahu i Poslaniku, On će silovito kazniti.
Allah je zadovoljan vjernicima koji su ti na Hudejbiji, pod drvetom, dali prisegu na vjernost, jer je znao da su iskreni i odani vjernici, pa je na njih spustio smirenost u vjerovanju, učvrstio ih u uvjerenju i odanosti vjeri, te im, osvojenjem Hajbera koje se dogodilo nedugo nakon potpisivanja primirja na Hudejbiji, nadoknadio ono što su izgubili potpisivanjem tog primirja, a to je ulazak u Meku.
Dakle, Allah vam je ono što ste izgubili potpisivanjem primirja na Hudejbiji, nadomjestio obilnim plijenom kojeg ste stekli u Bici na Hajberu. To je tako, jer je Allah silan, i niko Ga ne može nadvladati, i jer je mudar u stvaranju i upravljanju.
Plemeniti Allah obećava vam, o vjernici, obilan ratni plijen koji ćete uzeti u budućim osvajanjima! Allah vas je, kao ratnim plijenom, počastio imetkom hajberskih jevreja i zaštitio vas je od posljedica njihovih ratnih planova, kao što je sačuvao vaše porodice i imetke u Medini – da bi vam pobjeda koju ste izvojevali nad nevjernicima bila očit dokaz da vas Allah nadasve čuva i pazi, te da budete Pravom putu, u kojem nema nikakve devijacije.
Za vas je Allah, džellešanuhu, pripremio još jedan ratni plijen koji tad niste mogli sami steći – Allah je Onaj Koji vam je omogućio i olakšao da ga se domognete, jer samo On sve posjeduje i svime upravlja. On sve može učiniti, ne postoji ništa što je izvan granica Njegove moći.
Pravovjerni, da su nevjernici, koji ne vjeruju u Boga i Poslanika, protiv vas zapodjenuli borbu, Allah bi vam dao pobjedu nad njima, porazio bi ih pa bi netragom pobjegli. To je tako, jer nevjernici mimo Allaha nemaju zaštitnika koji ih može uzeti u svoje okrilje i o njima se brinuti i niko im uopće ne može pomoći u borbi protiv vas.
Da vjernici pobjeđuju nevjernike Allahov je (kosmički) zakon koji važi u svakom vremenu i na svakom mjestu, i koji je važio i u prijašnjim narodima, koji su živjeli prije mekanskih mnogobožaca poricatelja. A Allahovi (kosmički) zakoni su nepromjenjivi.
Allah je Onaj Koji je suspregnuo nevjernike od toga da vam pričine kakvu neugodnost, i to onda kad je na vas krenulo oko osamdeset konjanika želeći vas napasti, na Hudejbiji. I vas je zadržao pa im niste nanijeli gubitke, i to nakon što vam je Allah dao prevlast i potpunu moć nad njima, te ste ih zarobili, a potom oslobodili. To je tako, jer Allah dobro zna šta Njegovi robovi čine i govore, ništa Mu nije skriveno.
Oni koji ne vjeruju u Allahovu jednoću i poriču Poslanikovo, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstvo spriječili su vas na dan potpisivanja primirja na Hudejbiji da pristupite Časnom hramu, i spriječili su, k tome, da kurbani stignu do mjesta u Haremu gdje trebaju biti zaklani. Svemogući Allah dopustio bi vam da pobijete nevjernike Meke da tamo nije bilo potlačenih vjernika i vjernica koji su, iz straha od nevjernikā, tajili pripadnost islamu. Vi biste ih sve pobili i onda bi vas, iako biste to nenamjerno učinili, stigli posljedice grijeha i nesreća, i morali biste usto platiti za njih krvarinu. A Allah je tako odredio da u Svoju milost uvede koga hoće i da izbavi iz zablude koga hoće. Da su vjernici bili odvojeni od nevjernika u Meki, Allah bi nevjernike, koji ne vjeruju u Allaha i Poslanika, bolnom kaznom kaznio.
Kad su Mekanci koji ne vjeruju u svoja srca žest pagansku ubacili i nisu se povinovali istini i Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem – njih je inat naveo na nevjerstvo i poricanje, pa su u godini Hudebije zapriječili Poslaniku, s.a.v.s., ulazak u Mekku. Tad je Svemogući Allah ulio u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, i njegove drugove smiraj, te nisu mnogobošcima uzvratili istom mjerom, i ulio je u njih čvrsto uvjerenje, postojanost na izričaju svjedočenja da nema istinskog božanstva osim Allaha, riječi na kojima počiva cjelokupna bogobojaznost, a koje su oni svojski prihvatili i u potpunosti realizirali. A Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, i ashabi preči su i dostojniji riječima “la ilahe illallah” od nevjernikā. Allahu je sve poznato, bilo bezazleno ili golemo, ništa Mu nije skriveno.
Znajte da će Plemeniti Allah obistiniti Vjerovjesnikov, sallallahu alejhi ve sellem, san koji je usnio i obavijestio ashabe o tome – da će on i njegovi drugovi ući u Mesdžidul-haram sigurni, nimalo se ne bojeći nevjernikā; neki će biti obrijanih glava, a neki podrezanih kosa, čime se završavaju obredi. Onako kako je usnio, tako se i dogodilo. Sveznajući Allah znao je da se golemo dobro i velika korist kriju u odlaganju oslobođenja Meke jer Allah zna ono što ljudi ne znaju, Njemu je znano nevidljivo i nepoznato. I zbog toga je Allah, džellešanuhu, prije oslobođenja Meke dao pobjedu na Hajberu, pa je na taj način potpisivanje primirja na Hudejbiji bilo prethodnica velikoj pobjedi, oslobođenju Meke.
Allah je Onaj Koji je poslao Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, s dovoljnim i detaljnim objašnjenjem za sve stvari i s očitim, nepobitnim dokazima, s vjerom, da bi islam uzvisio iznad svih drugih vjera. Allah je tome dovoljan svjedok.
Muhammed je Allahov Poslanik, a njegovi su ashabi žestoki spram nevjernikā koji se bore protiv vjere; među sobom su samilosni i osjećajni. Obavljajući namaz oni čine rukū i padaju pred Allahom ničice, iz velike želje da zasluže Allahov oprost, blagodati, nagradu i naklonost. Tragovi od ibadeta i sedžde vide se jasno na njihovim licima i na ponašanju. Tako su opisani u Tevratu, koji je objavljen Musau, a evo i njihova primjera u Indžilu, koji je Isau objavljen: slični su sjemenu koje izdanak pusti, pa se pomoli čvrsta stabljika, razgrana se i učvrsti te izraste visoka, lijepa i zelena, i sijači se dive njezinu obliku, boji i ljepoti – da Allah, džellešanuhu, nevjernike rasrdi vjernicima, njihovim brojem i golemom snagom. Plemeniti Allah obećao je da će vjernicima, zbog dobrih djela koja čine, oprostiti grijehe, ne kaznivši ih, i da će im dati golemu nagradu u Džennetu.
سورة الفتح
معلومات السورة
الكتب
الفتاوى
الأقوال
التفسيرات

سورةُ (الفتح) من السُّوَر المدنية، نزلت في صلحِ (الحُدَيبيَة)، الذي كان بدايةً لفتحِ مكَّة الأعظم، وتحدَّثت عن جهاد المؤمنين، وعن (بَيْعة الرِّضوان)، وعن الذين تخلَّفوا عن رسول الله صلى الله عليه وسلم من الأعراب والمنافقين، كما تحدثت عن صدقِ الرُّؤيا التي رآها الرسولُ صلى الله عليه وسلم؛ وهي دخوله والمسلمين مكَّةَ مطمئنين، وقد تحقَّقت تلك الرؤيا الصادقةُ، وخُتمت بالثناء على الرسول الكريم صلى الله عليه وسلم، وأصحابِه الأخيار الأطهار.

ترتيبها المصحفي
48
نوعها
مدنية
ألفاظها
560
ترتيب نزولها
111
العد المدني الأول
29
العد المدني الأخير
29
العد البصري
29
العد الكوفي
29
العد الشامي
29

* نزَلتْ سورةُ (الفتح) يوم (الحُدَيبيَة):

عن أبي وائلٍ شَقِيقِ بن سلَمةَ رحمه الله، قال: «كنَّا بصِفِّينَ، فقامَ سهلُ بنُ حُنَيفٍ، فقال: أيُّها الناسُ، اتَّهِموا أنفسَكم؛ فإنَّا كنَّا مع رسولِ اللهِ ﷺ يومَ الحُدَيبيَةِ، ولو نرى قتالًا لقاتَلْنا، فجاءَ عُمَرُ بنُ الخطَّابِ، فقال: يا رسولَ اللهِ، ألَسْنا على الحقِّ وهم على الباطلِ؟ فقال: «بلى»، فقال: أليس قَتْلانا في الجنَّةِ وقَتْلاهم في النارِ؟ قال: «بلى»، قال: فعَلَامَ نُعطِي الدَّنيَّةَ في دِينِنا؟ أنَرجِعُ ولمَّا يحكُمِ اللهُ بَيْننا وبَيْنهم؟ فقال: «يا بنَ الخطَّابِ، إنِّي رسولُ اللهِ، ولن يُضيِّعَني اللهُ أبدًا»، فانطلَقَ عُمَرُ إلى أبي بكرٍ، فقال له مِثْلَ ما قال للنبيِّ ﷺ، فقال: إنَّه رسولُ اللهِ، ولن يُضيِّعَه اللهُ أبدًا؛ فنزَلتْ سورةُ الفتحِ، فقرَأَها رسولُ اللهِ ﷺ على عُمَرَ إلى آخِرِها، فقال عُمَرُ: يا رسولَ اللهِ، أوَفَتْحٌ هو؟ قال: «نعم»». صحيح البخاري (٣١٨٢).

* قوله تعالى: {لِّيُدْخِلَ اْلْمُؤْمِنِينَ وَاْلْمُؤْمِنَٰتِ جَنَّٰتٖ تَجْرِي مِن تَحْتِهَا اْلْأَنْهَٰرُ} [الفتح: 5]:

عن أنسِ بن مالكٍ رضي الله عنه، قال: «{إِنَّا فَتَحْنَا لَكَ فَتْحٗا مُّبِينٗا} [الفتح: 1]، قال: الحُدَيبيَةُ، قال أصحابُه: هنيئًا مريئًا، فما لنا؟ فأنزَلَ اللهُ: {لِّيُدْخِلَ اْلْمُؤْمِنِينَ وَاْلْمُؤْمِنَٰتِ جَنَّٰتٖ تَجْرِي مِن تَحْتِهَا اْلْأَنْهَٰرُ} [الفتح: 5]». قال شُعْبةُ: «فقَدِمْتُ الكوفةَ، فحدَّثْتُ بهذا كلِّه عن قتادةَ، ثم رجَعْتُ فذكَرْتُ له، فقال: أمَّا {إِنَّا فَتَحْنَا لَكَ} [الفتح: ١]: فعن أنسٍ، وأمَّا «هنيئًا مريئًا»: فعن عِكْرمةَ». أخرجه البخاري (٤١٧٢).

* قوله تعالى: {وَهُوَ اْلَّذِي كَفَّ أَيْدِيَهُمْ عَنكُمْ وَأَيْدِيَكُمْ عَنْهُم بِبَطْنِ مَكَّةَ مِنۢ بَعْدِ أَنْ أَظْفَرَكُمْ عَلَيْهِمْۚ} [الفتح: 24]:

عن المِسْوَرِ بن مَخرَمةَ ومَرْوانَ بن الحَكَمِ، قالا: «خرَجَ رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم زمَنَ الحُدَيبيَةِ، حتى إذا كانوا ببعضِ الطريقِ، قال النبيُّ صلى الله عليه وسلم: إنَّ خالدَ بنَ الوليدِ بالغَمِيمِ في خيلٍ لقُرَيشٍ طليعةً؛ فَخُذُوا ذاتَ اليمينِ، فواللهِ، ما شعَرَ بهم خالدٌ حتى إذا هُمْ بقَتَرةِ الجيشِ، فانطلَقَ يركُضُ نذيرًا لقُرَيشٍ، وسارَ النبيُّ صلى الله عليه وسلم، حتى إذا كان بالثَّنيَّةِ التي يَهبِطُ عليهم منها، برَكتْ به راحِلتُه، فقال الناسُ: حَلْ حَلْ، فألحَّتْ، فقالوا: خلَأتِ القَصْواءُ، خلَأتِ القَصْواءُ، فقال النبيُّ صلى الله عليه وسلم: «ما خلَأتِ القَصْواءُ، وما ذاكَ لها بخُلُقٍ، ولكنْ حبَسَها حابسُ الفيلِ»، ثم قال: «والذي نفسي بيدِه، لا يَسألوني خُطَّةً يُعظِّمون فيها حُرُماتِ اللهِ إلا أعطَيْتُهم إيَّاها»، ثم زجَرَها فوثَبتْ.

قال: فعدَلَ عنهم حتى نزَلَ بأقصى الحُدَيبيَةِ على ثَمَدٍ قليلِ الماءِ، يَتبرَّضُه الناسُ تبرُّضًا، فلَمْ يُلبِثْهُ الناسُ حتى نزَحوه، وشُكِيَ إلى رسولِ اللهِ صلى الله عليه وسلم العطَشُ، فانتزَعَ سهمًا مِن كِنانتِه، ثم أمَرَهم أن يَجعَلوه فيه، فواللهِ، ما زالَ يَجِيشُ لهم بالرِّيِّ حتى صدَرُوا عنه.

فبينما هم كذلك، إذ جاءَ بُدَيلُ بنُ وَرْقاءَ الخُزَاعيُّ في نَفَرٍ مِن قومِه مِن خُزَاعةَ، وكانوا عَيْبةَ نُصْحِ رسولِ اللهِ صلى الله عليه وسلم مِن أهلِ تِهامةَ، فقال: إنِّي ترَكْتُ كعبَ بنَ لُؤَيٍّ وعامرَ بنَ لُؤَيٍّ نزَلوا أعدادَ مياهِ الحُدَيبيَةِ، ومعهم العُوذُ المَطَافِيلُ، وهم مُقاتِلوك وصادُّوك عن البيتِ، فقال رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم: «إنَّا لم نَجِئْ لِقتالِ أحدٍ، ولكنَّا جِئْنا معتمِرِينَ، وإنَّ قُرَيشًا قد نَهِكَتْهم الحربُ، وأضَرَّتْ بهم، فإن شاؤوا مادَدتُّهم مُدَّةً، ويُخَلُّوا بَيْني وبَيْنَ الناسِ، فإنْ أظهَرْ: فإن شاؤوا أن يدخُلوا فيما دخَلَ فيه الناسُ فعَلوا، وإلا فقد جَمُّوا، وإنْ هم أبَوْا، فوالذي نفسي بيدِه، لَأُقاتِلَنَّهم على أمري هذا حتى تنفرِدَ سالفتي، وَلَيُنفِذَنَّ اللهُ أمرَه»، فقال بُدَيلٌ: سأُبلِّغُهم ما تقولُ.

قال: فانطلَقَ حتى أتى قُرَيشًا، قال: إنَّا قد جِئْناكم مِن هذا الرَّجُلِ، وسَمِعْناه يقولُ قولًا، فإن شِئْتم أن نَعرِضَه عليكم فعَلْنا، فقال سفهاؤُهم: لا حاجةَ لنا أن تُخبِرَنا عنه بشيءٍ، وقال ذَوُو الرأيِ منهم: هاتِ ما سَمِعْتَه يقولُ، قال: سَمِعْتُه يقولُ كذا وكذا، فحدَّثَهم بما قال النبيُّ صلى الله عليه وسلم.

فقام عُرْوةُ بنُ مسعودٍ، فقال: أيْ قومِ، ألَسْتم بالوالدِ؟ قالوا: بلى، قال: أوَلَسْتُ بالولدِ؟ قالوا: بلى، قال: فهل تتَّهِموني؟ قالوا: لا، قال: ألَسْتم تَعلَمون أنِّي استنفَرْتُ أهلَ عُكَاظَ، فلمَّا بلَّحُوا عليَّ، جِئْتُكم بأهلي وولَدي ومَن أطاعني؟ قالوا: بلى، قال: فإنَّ هذا قد عرَضَ لكم خُطَّةَ رُشْدٍ، اقبَلوها ودَعُوني آتِيهِ، قالوا: ائتِهِ، فأتاه، فجعَلَ يُكلِّمُ النبيَّ صلى الله عليه وسلم، فقال النبيُّ صلى الله عليه وسلم نحوًا مِن قولِه لبُدَيلٍ، فقال عُرْوةُ عند ذلك: أيْ مُحمَّدُ، أرأَيْتَ إنِ استأصَلْتَ أمرَ قومِك، هل سَمِعْتَ بأحدٍ مِن العرَبِ اجتاحَ أهلَه قَبْلَك؟ وإن تكُنِ الأخرى، فإنِّي واللهِ لَأرى وجوهًا، وإنِّي لَأرى أوشابًا مِن الناسِ خليقًا أن يَفِرُّوا ويدَعُوك، فقال له أبو بكرٍ الصِّدِّيقُ: امصَصْ ببَظْرِ اللَّاتِ، أنَحْنُ نَفِرُّ عنه وندَعُه؟! فقال: مَن ذا؟ قالوا: أبو بكرٍ، قال: أمَا والذي نفسي بيدِه، لولا يدٌ كانت لك عندي لم أَجْزِكَ بها، لَأجَبْتُك، قال: وجعَلَ يُكلِّمُ النبيَّ صلى الله عليه وسلم، فكلَّما تكلَّمَ أخَذَ بلِحْيتِه، والمُغِيرةُ بنُ شُعْبةَ قائمٌ على رأسِ النبيِّ صلى الله عليه وسلم، ومعه السَّيْفُ، وعليه المِغفَرُ، فكلَّما أهوى عُرْوةُ بيدِه إلى لِحْيةِ النبيِّ صلى الله عليه وسلم، ضرَبَ يدَه بنَعْلِ السَّيْفِ، وقال له: أخِّرْ يدَكَ عن لِحْيةِ رسولِ اللهِ صلى الله عليه وسلم، فرفَعَ عُرْوةُ رأسَه، فقال: مَن هذا؟ قالوا: المُغِيرةُ بنُ شُعْبةَ، فقال: أيْ غُدَرُ، ألَسْتُ أسعى في غَدْرتِك؟ وكان المُغِيرةُ صَحِبَ قومًا في الجاهليَّةِ فقتَلَهم، وأخَذَ أموالَهم، ثم جاءَ فأسلَمَ، فقال النبيُّ صلى الله عليه وسلم: «أمَّا الإسلامَ فأقبَلُ، وأمَّا المالَ فلَسْتُ منه في شيءٍ»، ثم إنَّ عُرْوةَ جعَلَ يرمُقُ أصحابَ النبيِّ صلى الله عليه وسلم بعَيْنَيهِ، قال: فواللهِ، ما تنخَّمَ رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم نُخَامةً إلا وقَعتْ في كَفِّ رجُلٍ منهم، فدلَكَ بها وجهَه وجِلْدَه، وإذا أمَرَهم ابتدَرُوا أمرَه، وإذا توضَّأَ كادوا يقتتِلون على وَضوئِه، وإذا تكلَّمَ خفَضوا أصواتَهم عنده، وما يُحِدُّون إليه النَّظَرَ تعظيمًا له ، فرجَعَ عُرْوةُ إلى أصحابِه، فقال: أيْ قومِ، واللهِ، لقد وفَدتُّ على الملوكِ، ووفَدتُّ على قَيصَرَ وكِسْرَى والنَّجاشيِّ، واللهِ، إنْ رأَيْتُ مَلِكًا قطُّ يُعظِّمُه أصحابُه ما يُعظِّمُ أصحابُ مُحمَّدٍ صلى الله عليه وسلم مُحمَّدًا، واللهِ، إنْ تَنخَّمَ نُخَامةً إلا وقَعتْ في كَفِّ رجُلٍ منهم، فدلَكَ بها وجهَه وجِلْدَه، وإذا أمَرَهم ابتدَرُوا أمرَه، وإذا توضَّأَ كادُوا يقتتِلون على وَضوئِه، وإذا تكلَّمَ خفَضوا أصواتَهم عنده، وما يُحِدُّون إليه النَّظَرَ تعظيمًا له، وإنَّه قد عرَضَ عليكم خُطَّةَ رُشْدٍ فاقبَلوها.

فقال رجُلٌ مِن بني كِنانةَ: دَعُوني آتِيهِ، فقالوا: ائتِهِ، فلمَّا أشرَفَ على النبيِّ صلى الله عليه وسلم وأصحابِه، قال رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم: «هذا فلانٌ، وهو مِن قومٍ يُعظِّمون البُدْنَ، فابعَثوها له»، فبُعِثتْ له، واستقبَلَه الناسُ يُلَبُّون، فلمَّا رأى ذلك، قال: سُبْحانَ اللهِ! ما ينبغي لهؤلاء أن يُصَدُّوا عن البيتِ! فلمَّا رجَعَ إلى أصحابِه، قال: رأَيْتُ البُدْنَ قد قُلِّدتْ وأُشعِرتْ، فما أرى أن يُصَدُّوا عن البيتِ.

فقامَ رجُلٌ منهم يقالُ له: مِكْرَزُ بنُ حَفْصٍ، فقال: دعُوني آتِيهِ، فقالوا: ائتِهِ، فلمَّا أشرَفَ عليهم، قال النبيُّ صلى الله عليه وسلم: «هذا مِكْرَزٌ، وهو رجُلٌ فاجرٌ»، فجعَلَ يُكلِّمُ النبيَّ صلى الله عليه وسلم، فبَيْنما هو يُكلِّمُه، إذ جاءَ سُهَيلُ بنُ عمرٍو، قال مَعمَرٌ: فأخبَرَني أيُّوبُ، عن عِكْرمةَ: أنَّه لمَّا جاءَ سُهَيلُ بنُ عمرٍو، قال النبيُّ صلى الله عليه وسلم: «لقد سهُلَ لكم مِن أمرِكم».

قال مَعمَرٌ: قال الزُّهْريُّ في حديثِه: فجاء سُهَيلُ بنُ عمرٍو، فقال: هاتِ اكتُبْ بَيْننا وبَيْنكم كتابًا، فدعَا النبيُّ صلى الله عليه وسلم الكاتبَ، فقال النبيُّ صلى الله عليه وسلم: «بِسْمِ اللهِ الرَّحْمنِ الرَّحيمِ»، قال سُهَيلٌ: أمَّا الرَّحْمنُ، فواللهِ ما أدري ما هو، ولكنِ اكتُبْ باسمِك اللهمَّ كما كنتَ تكتُبُ، فقال المسلمون: واللهِ، لا نكتُبُها إلا بسمِ اللهِ الرَّحْمنِ الرَّحيمِ، فقال النبيُّ صلى الله عليه وسلم: «اكتُبْ باسمِك اللهمَّ»، ثم قال: «هذا ما قاضَى عليه مُحمَّدٌ رسولُ اللهِ»، فقال سُهَيلٌ: واللهِ، لو كنَّا نَعلَمُ أنَّك رسولُ اللهِ، ما صدَدْناك عن البيتِ، ولا قاتَلْناك، ولكنِ اكتُبْ: مُحمَّدُ بنُ عبدِ اللهِ، فقال النبيُّ صلى الله عليه وسلم: «واللهِ، إنِّي لَرسولُ اللهِ، وإن كذَّبْتموني، اكتُبْ: مُحمَّدُ بنُ عبدِ اللهِ»، قال الزُّهْريُّ: وذلك لقولِه: «لا يَسألوني خُطَّةً يُعظِّمون فيها حُرُماتِ اللهِ إلا أعطَيْتُهم إيَّاها»، فقال له النبيُّ صلى الله عليه وسلم: «على أن تُخَلُّوا بَيْننا وبَيْنَ البيتِ فنطُوفَ به»، فقال سُهَيلٌ: واللهِ، لا تَتحدَّثُ العرَبُ أنَّا أُخِذْنا ضُغْطةً، ولكنْ ذلك مِن العامِ المقبِلِ، فكتَبَ، فقال سُهَيلٌ: وعلى أنَّه لا يأتيك منَّا رجُلٌ - وإن كان على دِينِك - إلا ردَدتَّه إلينا، قال المسلمون: سُبْحانَ اللهِ! كيف يُرَدُّ إلى المشركين وقد جاء مسلِمًا؟!

فبَيْنما هم كذلك، إذ دخَلَ أبو جَنْدلِ بنُ سُهَيلِ بنِ عمرٍو يرسُفُ في قيودِه، وقد خرَجَ مِن أسفَلِ مكَّةَ حتى رمَى بنفسِه بين أظهُرِ المسلمين، فقال سُهَيلٌ: هذا - يا مُحمَّدُ - أوَّلُ ما أُقاضيك عليه أن ترُدَّه إليَّ، فقال النبيُّ صلى الله عليه وسلم: «إنَّا لم نَقْضِ الكتابَ بعدُ»، قال: فواللهِ، إذًا لم أُصالِحْك على شيءٍ أبدًا، قال النبيُّ صلى الله عليه وسلم: «فأجِزْهُ لي»، قال: ما أنا بمُجيزِهِ لك، قال: «بلى فافعَلْ»، قال: ما أنا بفاعلٍ، قال مِكْرَزٌ: بل قد أجَزْناه لك.

قال أبو جَنْدلٍ: أيْ معشرَ المسلمين، أُرَدُّ إلى المشركين وقد جِئْتُ مسلِمًا؟! ألَا ترَوْنَ ما قد لَقِيتُ؟! وكان قد عُذِّبَ عذابًا شديدًا في اللهِ.

قال: فقال عُمَرُ بنُ الخطَّابِ: فأتَيْتُ نبيَّ اللهِ صلى الله عليه وسلم، فقلتُ: ألَسْتَ نبيَّ اللهِ حقًّا؟! قال: «بلى»، قلتُ: ألَسْنا على الحقِّ، وعدُوُّنا على الباطلِ؟! قال: «بلى»، قلتُ: فلِمَ نُعطِي الدَّنيَّةَ في دِينِنا إذًا؟ قال: «إنِّي رسولُ اللهِ، ولستُ أعصيه، وهو ناصري»، قلتُ: أوَليس كنتَ تُحدِّثُنا أنَّا سنأتي البيتَ فنطُوفُ به؟ قال: «بلى، فأخبَرْتُك أنَّا نأتيه العامَ؟!»، قال: قلتُ: لا، قال: «فإنَّك آتِيهِ، ومُطَّوِّفٌ به»، قال: فأتَيْتُ أبا بكرٍ، فقلتُ: يا أبا بكرٍ، أليس هذا نبيَّ اللهِ حقًّا؟ قال: بلى، قلتُ: ألَسْنا على الحقِّ وعدُوُّنا على الباطلِ؟ قال: بلى، قلتُ: فلِمَ نُعطِي الدَّنيَّةَ في دِينِنا إذًا؟ قال: أيُّها الرَّجُلُ، إنَّه لَرسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم، وليس يَعصِي ربَّه، وهو ناصِرُه؛ فاستمسِكْ بغَرْزِه؛ فواللهِ، إنَّه على الحقِّ، قلتُ: أليس كان يُحدِّثُنا أنَّا سنأتي البيتَ ونطُوفُ به؟ قال: بلى، أفأخبَرَك أنَّك تأتيه العامَ؟ قلتُ: لا، قال: فإنَّك آتِيهِ ومطَّوِّفٌ به.

قال الزُّهْريُّ: قال عُمَرُ: فعَمِلْتُ لذلك أعمالًا.

قال: فلمَّا فرَغَ مِن قضيَّةِ الكتابِ، قال رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم لأصحابِه: «قُومُوا فانحَروا، ثم احلِقوا»، قال: فواللهِ، ما قامَ منهم رجُلٌ، حتى قال ذلك ثلاثَ مرَّاتٍ، فلمَّا لم يقُمْ منهم أحدٌ، دخَلَ على أمِّ سلَمةَ، فذكَرَ لها ما لَقِيَ مِن الناسِ، فقالت أمُّ سلَمةَ: يا نبيَّ اللهِ، أتُحِبُّ ذلك؟! اخرُجْ ثم لا تُكلِّمْ أحدًا منهم كلمةً حتى تَنحَرَ بُدْنَك، وتدعوَ حالِقَك فيَحلِقَك، فخرَجَ فلم يُكلِّمْ أحدًا منهم حتى فعَلَ ذلك؛ نحَرَ بُدْنَه، ودعَا حالِقَه فحلَقَه، فلمَّا رأَوْا ذلك قامُوا فنحَرُوا، وجعَلَ بعضُهم يَحلِقُ بعضًا، حتى كادَ بعضُهم يقتُلُ بعضًا غمًّا.

ثم جاءَه نِسْوةٌ مؤمِناتٌ؛ فأنزَلَ اللهُ تعالى: {يَٰٓأَيُّهَا اْلَّذِينَ ءَامَنُوٓاْ إِذَا جَآءَكُمُ اْلْمُؤْمِنَٰتُ مُهَٰجِرَٰتٖ فَاْمْتَحِنُوهُنَّۖ} [الممتحنة: 10] حتى بلَغَ {بِعِصَمِ اْلْكَوَافِرِ} [الممتحنة: 10]، فطلَّقَ عُمَرُ يومَئذٍ امرأتَينِ كانتا له في الشِّرْكِ، فتزوَّجَ إحداهما مُعاويةُ بنُ أبي سُفْيانَ، والأخرى صَفْوانُ بنُ أُمَيَّةَ.

ثم رجَعَ النبيُّ صلى الله عليه وسلم إلى المدينةِ، فجاءَه أبو بَصِيرٍ - رجُلٌ مِن قُرَيشٍ - وهو مسلِمٌ، فأرسَلوا في طلَبِه رجُلَينِ، فقالوا: العهدَ الذي جعَلْتَ لنا، فدفَعَه إلى الرَّجُلَينِ، فخرَجَا به حتى بلَغَا ذا الحُلَيفةِ، فنزَلوا يأكلون مِن تَمْرٍ لهم، فقال أبو بَصِيرٍ لأحدِ الرَّجُلَينِ: واللهِ، إنِّي لَأرى سَيْفَك هذا يا فلانُ جيِّدًا، فاستَلَّه الآخَرُ، فقال: أجَلْ، واللهِ، إنَّه لَجيِّدٌ، لقد جرَّبْتُ به، ثم جرَّبْتُ، فقال أبو بَصِيرٍ: أرِني أنظُرْ إليه، فأمكَنَه منه، فضرَبَه حتى برَدَ، وفَرَّ الآخَرُ حتى أتى المدينةَ، فدخَلَ المسجدَ يعدو، فقال رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم حينَ رآه: «لقد رأى هذا ذُعْرًا»، فلمَّا انتهى إلى النبيِّ صلى الله عليه وسلم، قال: قُتِلَ - واللهِ - صاحبي، وإنِّي لَمقتولٌ، فجاءَ أبو بَصِيرٍ، فقال: يا نبيَّ اللهِ، قد - واللهِ - أوفى اللهُ ذِمَّتَك، قد ردَدتَّني إليهم، ثم أنجاني اللهُ منهم، قال النبيُّ صلى الله عليه وسلم: «وَيْلُ أُمِّهِ! مِسْعَرَ حَرْبٍ لو كان له أحدٌ»، فلمَّا سَمِعَ ذلك، عرَفَ أنَّه سيرُدُّه إليهم، فخرَجَ حتى أتى سِيفَ البحرِ.

قال: وينفلِتُ منهم أبو جَنْدلِ بنُ سُهَيلٍ، فلَحِقَ بأبي بَصِيرٍ، فجعَلَ لا يخرُجُ مِن قُرَيشٍ رجُلٌ قد أسلَمَ إلا لَحِقَ بأبي بَصِيرٍ، حتى اجتمَعتْ منهم عِصابةٌ؛ فواللهِ، ما يَسمَعون بِعِيرٍ خرَجتْ لقُرَيشٍ إلى الشَّأمِ إلا اعترَضوا لها، فقتَلوهم وأخَذوا أموالَهم، فأرسَلتْ قُرَيشٌ إلى النبيِّ صلى الله عليه وسلم تُناشِدُه باللهِ والرَّحِمِ، لَمَا أرسَلَ: فمَن أتاه فهو آمِنٌ، فأرسَلَ النبيُّ صلى الله عليه وسلم إليهم؛ فأنزَلَ اللهُ تعالى: {وَهُوَ اْلَّذِي كَفَّ أَيْدِيَهُمْ عَنكُمْ وَأَيْدِيَكُمْ عَنْهُم بِبَطْنِ مَكَّةَ مِنۢ بَعْدِ أَنْ أَظْفَرَكُمْ عَلَيْهِمْۚ} [الفتح: 24] حتى بلَغَ {اْلْحَمِيَّةَ حَمِيَّةَ اْلْجَٰهِلِيَّةِ} [الفتح: 26]، وكانت حَمِيَّتُهم أنَّهم لم يُقِرُّوا أنَّه نبيُّ اللهِ، ولم يُقِرُّوا ببِسْمِ اللهِ الرَّحْمنِ الرَّحيمِ، وحالُوا بَيْنَهم وبَيْنَ البيتِ». أخرجه البخاري (٢٧٣١).

* سورة (الفتح):

سُمِّيت سورةُ (الفتح) بهذا الاسم؛ لأنها افتُتحت بذكرِ بشرى الفتح للمؤمنين؛ قال تعالى: {إِنَّا فَتَحْنَا لَكَ فَتْحٗا مُّبِينٗا} [الفتح: 1].

* وصَف رسولُ الله صلى الله عليه وسلم سورة (الفتح) يومَ نزلت بأنها أحَبُّ إليه مما طلَعتْ عليه الشمسُ:

عن أسلَمَ مولى عُمَرَ بن الخطابِ رضي الله عنه: «أنَّ رسولَ اللهِ ﷺ كان يَسِيرُ في بعضِ أسفارِه، وعُمَرُ بنُ الخطَّابِ يَسِيرُ معه ليلًا، فسألَه عُمَرُ عن شيءٍ، فلم يُجِبْهُ رسولُ اللهِ ﷺ، ثم سألَه فلم يُجِبْهُ، ثم سألَه فلم يُجِبْهُ، فقال عُمَرُ: ثَكِلَتْكَ أمُّك؛ نزَرْتَ رسولَ اللهِ ﷺ ثلاثَ مرَّاتٍ، كلَّ ذلك لا يُجِيبُك، قال عُمَرُ: فحرَّكْتُ بعيري حتى كنتُ أمامَ الناسِ، وخَشِيتُ أن يَنزِلَ فيَّ قرآنٌ، فما نَشِبْتُ أنْ سَمِعْتُ صارخًا يصرُخُ بي، قال: فقلتُ: لقد خَشِيتُ أن يكونَ نزَلَ فيَّ قرآنٌ، قال: فجِئْتُ رسولَ اللهِ ﷺ، فسلَّمْتُ عليه، فقال: «لقد أُنزِلتْ عليَّ الليلةَ سورةٌ لَهِيَ أحَبُّ إليَّ ممَّا طلَعتْ عليه الشمسُ»، ثم قرَأَ: {إِنَّا فَتَحْنَا لَكَ فَتْحٗا مُّبِينٗا} [الفتح: 1]». أخرجه البخاري (٥٠١٢).

1. صلحُ (الحُدَيبيَة)، وآثارُه (١-٧).

2. مهامُّ النبيِّ صلى الله عليه وسلم، ومغزى (بَيْعة الرِّضوان) (٨-١٠).

3. أحوال المتخلِّفين عن (الحُدَيبيَة) (١١-١٧).

4. (بَيْعة الرِّضوان)، وآثارها الخَيِّرة (١٨-٢٤).

5. أسباب وآثار الصلح (٢٥-٢٦).

6. تحقيق رؤيا النبيِّ صلى الله عليه وسلم، وأوصافُه، وأصحابه (٢٧-٢٩).

ينظر: "التفسير الموضوعي لسور القرآن الكريم" لمجموعة من العلماء (7 /288).

يقول البِقاعيُّ: «مقصودها: اسمُها الذي يعُمُّ فَتْحَ مكَّةَ، وما تقدَّمَه من صلح الحُدَيبيَة، وفتحِ خَيْبَرَ، ونحوِهما، وما تفرَّعَ عنه من إسلامِ أهل جزيرة العرب، وقتالِ أهل الرِّدة، وفتوح جميع البلاد، الذي يجمعه كلَّه إظهارُ هذا الدِّين على الدِّين كله.

وهذا كلُّه في غاية الظهور؛ بما نطق به ابتداؤها وأثناؤها، في مواضعَ منها: {لَّقَدْ صَدَقَ اْللَّهُ رَسُولَهُ اْلرُّءْيَا بِاْلْحَقِّۖ}[الفتح:27].

وانتهاؤها: {لِيُظْهِرَهُۥ عَلَى اْلدِّينِ كُلِّهِ}[الفتح:28]، {مُّحَمَّدٞ رَّسُولُ اْللَّهِۚ} [الفتح: 29] إلى قوله: {لِيَغِيظَ بِهِمُ اْلْكُفَّارَۗ} [الفتح:29]؛ أي: بالفتحِ الأعظم، وما دُونَه من الفتوحات». "مصاعد النظر للإشراف على مقاصد السور" للبقاعي (2 /492).