ترجمة سورة النّور

الترجمة البوسنية للمختصر في تفسير القرآن الكريم

ترجمة معاني سورة النّور باللغة البوسنية من كتاب الترجمة البوسنية للمختصر في تفسير القرآن الكريم.
من تأليف: مركز تفسير للدراسات القرآنية .

Allah je objavio ovu suru i obavezao ljude da postupaju spram propisa koji su u njoj spomenuti. Ona sadrži jasne ajete, da biste vi, o vjernici, razmišljali o njezinim značenjima i izvukli pouku iz toga.
Kazna za čovjeka i ženu koji su počinili blud a prije toga nisu stupili u brak jest da svakō od njih bude udareno po stotinu puta bičem. I neka vas, o pravovjerni, u pogledu vršenja kazne nad bludnicima ne obuzme sažaljenje ni samilost, ukoliko vjerujete u Allaha, džellešanuhu, i Dan sudnji. Neka, uzasve to, skupina vjernika kažnjavanju prisustvuje, da u tome bude dodatna sramota prijestupnicima i da se pomoću toga i oni, kao i drugi ljudi, odvrate od bludnih radnji.
Kako bi omrazio blud u očima ljudi, Svevišnji je Allah kazao da bludnik u većini slučajeva teži braku s bludnicom ili višeboškinjom (koja se ne susteže od nemorala i s kojom se uopće ne smije stupiti u brak), odnosno da bludnica u većini slučajeva teži braku s bludnikom ili višebošcem (koji se ne susteže od nemorala i s kojim se uopće ne smije stupiti u brak). Sveznajući Allah zabranio je vjernicima da stupaju u brak s bludnicama, kao što je zabranio da vjernici svoje štićenice udaju za bludnike.
One koji obijede poštene, čedne žene (i čestite i čedne muškarce, također) i potom ne dovedu četiri čestita, iskrena svjedoka koji će potvrditi istinitost toga što su rekli – osamdeset puta bičem udarite, o vi koji imate vlast, kažnjavajući ih za potvoru, i nikad više njihova svjedočenja na prihvatajte jer se zna da su lašci. Griješnici su oni koji obijede poštene, čedne žene.
Ali onima koji se pokaju zbog potvore čestitih vjernica i osjete grižu savjesti te isprave svoju grešku – Milostivi Allah oprostit će i sakriti njihovu sramotu jer Allah, džellešanuhu, prašta pokajnicima i milostiv je prema njima.
Onaj čovjek koji vlastitu ženu obijedi a nema pravedne svjedoke da potvrde istinitost njegovih riječi mora posvjedočiti pred kadijom četiri puta da govori istinu, te reći: “Svjedočim da istinu govorim optužujući svoju suprugu za blud!”
Kad posvjedoči protiv nje četiri puta, prizvat će na sebe Allahovo, džellešanuhu, prokletstvo ako laže tvrdeći da je njegova supruga počinila blud.
Dakle, ovo muževo svjedočenje iziskuje da se nad suprugom izvrši kamenovanje, šerijatska kazna, no ista ta kazna bit će od nje otklonjena samo pod uvjetom da se četiri puta Allahu kao svjedoku prisegne da njezin muž laže optužujući je za blud.
Te da nakon toga rekne: “Neka se na mene sruči Allahova srdžba ako moj muž istinu govori optužujući me za blud!”
Ljudi, da nije Allahove dobrote i samilosti prema vama, i da On ne oprašta grijehe pokajnicima, i da nije mudar u propisivanju, upravljanju, određivanju, odmah bi vas kaznio zbog grijeha i osramotio bi vas.
Zaista je jedna skupina dvoličnjaka i onih čija su srca bolesna, a koji se vama, o vjernici, pripisuju, potvorila majku pravovjernih Aišu, radijallahu anha, da je učinila nemoral. Nemojte misliti, pravovjerni, da su njihove riječi neko zlo po vas, naprotiv za vas je to dobro, tim bolje jer je u tome nagrada za vjernike i njihovo čišćenje od grijeha, kao i povod da se dokažu čistota i nevinost majke pravovjernih Aiše, radijallahu anha. Svaki muškarac ili žena koji su prenosili potvoru ponijet će svoj udio u grijehu, a glavni potvornik koji će, dakako, ponijeti najveći grijeh jest kolovođa dvoličnjakā, Allahov neprijatelj Abdullah b. Ubejj b. Selul.
Čim su ogavnu i ružnu potvoru čuli, zašto vjernici i vjernice jedni o drugima nisu dobro pomislili, jer je načelno pravilo da su vjernici nevini, čestiti, neporočni. Zbog čega odmah nisu rekli: “Ovo je očigledna i jasna potvora!”
Zašto oni koji su potvorili Aišu, majku pravovjernih, nisu doveli četiri pravedna svjedoka koji bi potvrdili njihove riječi? Pa pošto ne dovedoše svjedoke, oni su za Allaha lažovi i griješnici, nesumnjivo.
A da vam nije lijepi Allah ukazao Svoju dobrotu i obasuo oprostom pokajnike među vama ne kaznivši ih, odmah, te da vas nije darovao Svojom milošću i sakrio vašu sramotu, sigurno bi vas zadesili golemo stradanje i teška patnja zbog potvore na Aišu.
Tad ste tu potvoru prepričavali i njome se bavili, pa ste na sva usta govorili nešto o čemu ništa niste znali i za šta niste imali baš nikakva dokaza ni saznanja, i pritom ste to smatrali beznačajnim, a to u Allaha ima golem značaj, tim veći zbog laži na onog ko je čist od onog što mu se pripisuje.
Kad ste potvoru čuli, zašto niste kazali: “Slavljen budi, Allahu! Ne dolikuje nam govoriti o laži i potvori na majku pravovjernih Aišu, radijallahu anha, Vjerovjesnikovu ženu! Ovo je kletva velika i zločin očiti!”
Allah, džellešanuhu, savjetuje vam da takvo šta nikad ne ponovite, On vam zabranjuje da prenosite potvore i širite glasine, ako ste pravi vjernici.
Allah vam tumači ajete Svoje, koji sadrže propise i pouke. Svevišnji Allah dobro zna čime se bavite, ništa Mu nije skriveno, On će vam dati ono što ste zaslužili. Mudar je u propisivanju, upravljanju, određivanju.
One što vole da se o muslimanima i među njima šire bestidnosti (u šta spada potvora za blud) i u tome sudjeluju, čeka fiksirana, bolna kazna za potvoru (haddul-kazfi), a na ahiretu čeka ih golema patnja u vatri džehennemskoj. Svemogućem su Allahu poznate njihove laži, upućen je u posljedice onog što ljudi rade, zna u čemu je dobro za njih, a vi u to niste upućeni.
Da nije dragi Allah ukazao Svoju dobrotu, milost i blagost onima koji su prepričavali potvoru i njome se bavili, kaznio bi vas strašnom kaznom, odmah, ali je On blag i milostiv prema ljudima.
O vi koji vjerujete u Sveznajućeg Allaha i postupate u skladu sa šerijatom, nemojte šejtanove stope slijediti, nemojte njegovim putem ići, jer šejtan po običaju zlo lijepim prikazuje! Onaj ko slijedi šejtanove stope zapovijeda da se čine bestidnosti i ogavnosti, da se govori ono što ne valja i da se protivi šerijatu! Vjernici, da vam nije Plemeniti Allah ukazao Svoju dobrotu, nijednog pokajnika između vas ne bi očistio od ružnoće grijeha i hrđavog djela, ali Sveznajući Allah kojeg hoće pokajanika očisti primivši njegovo pokajanje. Imajte na umu da Allah čuje svačije riječi i da zna svačija djela i namjere, te da će svakom dati ono što je zaslužio!
I neka se ne zaklinju vaši vrli dobročinitelji u vjeri i imućni da će svoju pomoć uskratiti siromašnoj rodbini, potrebitima i muhadžirima jer su učinili prijestup – neka im oproste posrnuće i neka ih ne kazne! Želite li da vama Allah oprosti i pređe preko vaših hrđavih djela, oprostite i vi njima i zaboravite šta su činili i govorili, jer i Silni Allah oprašta greške i prima pokajanje, pa neka se robovi Njegovi na to ugledaju. Ovaj ajet objavljen je povodom toga što se Ebu Bekr, radijallahu anhu, zakleo da će prestati materijalno pomagati Mistahu zbog toga što je sudjelovao u potvori na Aišu.
Oni koji obijede žene čestite, čiste i neporočne, koje ne pomišljaju na grijeh, takvim će ljudima Uzvišeni Allah uskratiti Svoju milost i neizostavno ih kazniti u paklenoj vatri.
Na Dan ustanuća protiv potvornikā svjedočit će njihovi vlastiti jezici, o potvorama koje su iznosili, i vlastite njihove ruke i noge, o grijesima koje su pomoću njih činili.
Tad će im Allah u potpunosti dati ono što su zaslužili, bez zakidanja i nepravde. Oni će na Dan oživljenja saznati da je Allah istiniti Bog, te da su Njegova djela, obavijesti, obećanja, prijetnje sušta istina u koju nema nimalo sumnje.
Nevaljale žene i nevaljali muškarci koji govore odvratne riječi i čine ogavna djela, pripadaju onima kakvi su i sami, a čestite žene i čestiti muškarci pripadaju onima kakvi su i sami. U odnosu na potvore koje o njima iznose nevaljali i iskvareni, čestiti vjernici su nedužni, i njima će Allah, džellešanuhu, oprostiti grijehe, zanemarit će njihova hrđava djela i dat će im dragocjenu opskrbu u džennetu, u Svojoj blizini.
O vi koji vjerujete u Allaha i postupate u skladu s islamskim vjerozakonom, kad htjednete ući u tuđe kuće, prije ulaska tražite dopuštenje i pozdravite ukućane rekavši: “Es-Selamu alejkum! Mogu li ući?” Za vas je bolje, čistije, čednije i dalje od sumnje da zatražite dopuštenje prije ulaska. Allah vas savjetuje da biste se opomenuli na Allahove propise i primijenili ih u praksi.
Ako u istim tim kućama ne zateknete nikog ko bi vam dopustio da uđete, nemojte ući; ako vam vlasnik kuće pak rekne da odstupite, vi odstupite, to više jer je to za vas bolje kod Allaha. Znajte da Sveznajući Allah savršeno zna šta činite i da ćete polagati račun za svoja djela!
Ali nije vam grijeh ulaziti u biblioteke i pijace, npr. koji su vlasništvo svih ljudi, tj. nisu svojina pojedinca. Allah je dobro obaviješten o svemu šta činite javno i tajno. Njemu baš ništa nije skriveno. Allah će vam dati ono što ste zaslužili.
Reci vjernicima, Poslaniče milosti, neka obore poglede svoje, da ne gledaju u žene i u stidna mjesta, jer im je to zabranjeno, i neka se, k tome, čuvaju od svih nemoralnih radnji; one su zabranjene, i neka ne pokazuju svoje stidno mjesto onima koji ga ne smiju vidjeti. Naime, to je za muškarce vjernike čednije i čistije, a Allah dobro zna šta čovjek čini, On će svakom dati ono što je zaslužio.
A reci i vjernicama neka obore poglede svoje, da ne gledaju u stidna mjesta, jer im je to zabranjeno, i neka se, k tome, čuvaju od svih nemoralnih radnji, koje nisu dopuštene, te neka ne pokazuju svoje ukrase muškarcima strancima nego neka spuste svoje ogrtače s glave, da pokriju kosu, lice i grudi, pokrivajući se onako kako to nalaže islam (odnosno, neka pokažu samo odjeću, tj. ono što se ne može sakriti). Žena svoje ukrase može pokazati samo mužu, ocu, svekru, sinovima, sinovima muža svog, braći svojoj, sinovima braće svoje, sinovima sestre svoje, prijateljici koja je pouzdana, pa makar se radilo i o nevjernici, onima koji su u posjedu njihovu, makar se radilo i o robovima, te onima koji nemaju muške prohtjeve i djeci koja nisu spoznala stidna mjesta žene. I neka ne udaraju prilikom hoda nogama, da se ne bi čuo zveket halhala koje nose oko nožnih članaka, a skrivaju ih. I svi se vi, pravovjerni, pokajte Silnom Allahu za zabranjene poglede i druge grijehe, da biste zaslužili Allahovu naklonost, milost i spas na ahiretu.
Vjernici, udavajte sve one koji su bračno nezbrinuti: slobodne muškarce i slobodne žene, te čestite robove i čestite robinje! Ako su siromašni, te nemaju mogućnosti da organiziraju bračni život i podnesu troškove, Allah će ih obogatiti iz dobrote Svoje, a Allah daje nesamjerljivu nafaku. Ono što On posjeduje neće umanjiti to što će nekog neovisnim učiniti. Allah zna prilike Svojih robova.
Neka se sustegnu od činjenja zabranjenog oni koji se, zbog siromaštva ili iz nekih drugih razloga, ne uspiju oženiti, dok ih Allah ne obogati i ne da im mogućnosti da stupe u bračnu vezu. A kad se radi o robovima i robinjama koji se žele otkupiti iz ropstva, njihovi vlasnici trebaju pristati na to ako znaju da su čestiti i da su se kadri otkupiti, te neka im njihovi gospodari olakšaju tako što će dio otkupa oprostiti, a i drugi imućni ljudi neka im u tome pomognu imetkom koji im je Allah dao. A robovlasniku nije dozvoljeno tjerati robinju na bavljenje nemoralom kako bi mu zarađivala novac (kako je radio Abdullah b. Ubejj, koji je svoje dvije robinje tjerao na to). Zar da je vlasnik na to tjera, a ona se trudi da bude čedna?! A ako pak neki robovlasnik prisili svoju robinju na činjenje bluda, Allah će joj, jer je bila prisiljena, oprostiti i spram nje samilostan biti, a grijeh će robovlasnik ponijeti.
Ljudi, dragi Allah objavljuje vam bjelodane ajete, koji jasno i nedvosmisleno ukazuju na istinu, te navodi primjere prijašnjih naroda, vjernika i nevjernika, kao i pouke, ali one su od koristi samo bogobojaznima, koji čine dobra djela i sustežu se od porokā.
Uzvišeni je Allah svjetlost nebesa i Zemlje, On upućuje one koji su dostojni upute. Kao primjer Allahove svjetlosti (u srcu vjernika) kojom upućuje jest udubina na zidu u kojoj se nalazi svjetiljka koja snažno svijetli, svjetiljka je u staklenici, a staklenica nalikuje blistavoj zvijezdi; svjetiljka gori uz pomoć ulja maslinovog, koje se dobiva od blagoslovljenog, dovoljno izraslog stabla s predivnim plodovima i krošnjom. Sunce ga obasjava potkraj dana, a i jutrom – čije ulje, zbog bistrine i kvaliteta, gotovo da sija čak i onda kad ga vatra i ne dohvati, a kad ga vatra dohvati, onda savršeno svijetli – sama svjetlost nad svjetlošću: svjetlost koja dopire iz maslinova ulja pridodata na svjetlost koja izbija iz fitilja. Eto, s time Allah, džellešanuhu, upoređuje svjetlo koje dadne vjerniku u srce, uz svjetlo urođene vjere i Objave. Koga hoće Allah, džellešanuhu, navodi ka svjetlosti Svojoj, imanu i razumijevanju časnog Kur’ana, i primjere ljudima dragi Allah navodi da bi razumjeli propise islama i sve drugo što im je potrebno u životu. Allah je Sveznajući, zna šta ljudi javno i tajno rade.
Blistava svjetlost, spomenuta u prethodnom ajetu, nalazi se u džamijama, čije je podizanje i održavanje (pomoću imana i činjenja dobrih djela) Allah naredio, i u kojima se spominje Allahovo ime, uči ezan, obavlja namaz i čine druga dobra djela, i u kojima se obavlja namaz ujutro i navečer, te se u tim vremenima Allah mnogo spominje.
Allaha, džellešanuhu, dakle, spominju ljudi koje ni kupovina ni prodaja ne zaokupljaju od zikra, predanog obavljanja namaza, a ni od davanja zekata onima koji ga zaslužuju, i koji strepe od strahota Sudnjeg dana, u kojem će se srca uznemiriti i biti u neizvjesnosti, između nade u spas i straha od propasti, i u kojem će se i pogledi uznemiriti gledajući put koji vodi u džennet i drugi, koji vodi u džehennem.
To rade zato da ih Plemeniti Allah dostojno nagradi za njihova djela, još više im od dobrote Svoje darujući, jer Allah, džellešanuhu, kome hoće od Svojih robova dadne golemu, mnogostruku nagradu i bez ikakva računa, brojanja i vaganja, obilje podari.
A ovozemaljska djela onih koji ne vjeruju u dobrog Allaha nemaju nikakvu vrijednost u Gospodara i nalik su fatamorgani, pa se čovjeku čini da, u podnevnoj žezi, vidi vodu i kad žedan dođe do tog mjesta, ne zatekne ništa, kamoli vodu. Eto tako i nevjernik misli da će dobra djela koja je učinio na dunjaluku, odagnati od njega strahote Sudnjeg dana, ali kad nastupi taj Dan, neće nevjernik zateći nikakvu nagradu na ahiretu – tamo će, ispred sebe, zateći Allaha, Koji mu je pripremio strašnu kaznu zbog ogavnih djela koja je činio. Allah, odista, brzo račune svodi.
Ili će djela onih koji nisu vjerovali postati poput tmine u sinjoj pučini koju prekrivaju talasi sve jedan za drugim, a ponad visokih talasa su gusti oblaci (te ne vidi zvijezde da se prema njima ravna) – sve sāmā tmina u tmini, tako da se ni vlastiti prst pred okom ne vidi. Kako su tmine jedna na drugoj, tako su nagomilana hrđava djela onih koji ne vjeruju: neznanje, sumnja, izbezumljenost, zapečaćenost srca… A kome Allah, džellešanuhu, svjetlost ne podari, ne izvede ga na Pravi put i ne da znanje o Kur’anu, taj nikad neće na Pravi put izaći, niti će mu bilo koja druga knjiga biti od koristi.
Zar ne znaš, Poslaniče, da Uzvišenog Allaha slave sva stvorenja što su na nebesima i na Zemlji, pa i ptice dok lete krila šireći slave Ga! Sva je stvorenja Sveznajući Allah poučio kako će se klanjati i kako će spominjati i hvaliti svog Stvoritelja, kao što Ga i čovjek hvali i slavi. Allah dobro zna šta ljudi rade, nijedno njihovo djelo nije mu skriveno.
Samo Svemogućem Allahu pripada vlast na nebesima i na Zemlji. Njemu će se sve vratiti na Sudnjem danu, On će svakom dati ono što je zaslužio.
Zar ne vidiš, Poslaniče, da Svemogući Allah razgoni oblake kuda hoće pa ih opet sastavlja, zatim ih u gomile pretvara pa ugledaš kako kišica iz njih, Allahovom voljom, sipi – iz tih nagomilanih oblaka, koji svojom veličinom podsjećaju na brda, Svevišnji Allah i led spušta – pa daje da ista ta kišica pada po nekim predjelima, a od nekih je predjela odvrati, iz Svoje goleme mudrosti. Sjaj munje, zbog svoje blještavosti, usred oblaka zamalo da oslijepi čovjeka koji ga vidi.
Jedan od očitih dokaza da Allah, džellešanuhu, stvara i upravlja jest i to što dan i noć smjenjuje, dajući da jedno poslije drugog nastupa i čineći da njihova dužina trajanja bude različita. Zbilja, u tome je jasno znamenje za one koji su razboriti i znaju da je Allah, džellešanuhu, jedini Bog i da On sve može učiniti.
Mudri je Allah od kapljice stvorio sve što se po Zemlji kreće. Neka stvorenja puze na trbuhu, kao npr. zmija, neka na dvije noge idu, kao npr. čovjek i ptice, a neke, opet, idu na četiri noge, kao npr. domaća stoka. Kako hoće i šta hoće, Svemogući Allah stvara; stvara i druga stvorenja koja nisu spomenuta. On sve može učiniti, ništa Mu nije nemoguće.
Gospodar je objavio veličanstveni Kur’an Poslaniku Muhammedu, sallallahu alejhi ve sellem. Svevišnji Allah upućuje na Pravu stazu, u kojoj nema devijacije, onog koga On hoće od robova Svojih, te ga ona odvede do dženneta.
Dvoličnjaci tvrde da vjeruju u Sveznajućeg Allaha i u Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, te da su poslušni Allahu i Njegovom Poslaniku, a zatim se neki od njih otuđe – nisu poslušni Gospodaru ni Poslaniku glede zapovijesti o vođenju borbe na Allahovu putu i glede drugih vjerskih naredbi, premda tvrde da vjeruju u Allaha i Poslanika i da su poslušni. To nisu vjernici, makar tvrdili da vjeruju.
Budu li dvoličnjaci pozvani Allahu i tome da im Poslanik Njegov presudi u njihovim nesuglasicama i sporovima, odjednom leđa okrenu, to više jer u srcu kriju licemjerstvo.
Ali, znaju li da je pravda na njihovoj strani, tj. znaju li da će biti presuđeno u njihovu korist, ponizni i poslušni dolaze.
Je li u njihovim srcima prisutna stalna bolest, ili sumnjaju u Resulullahovo, sallallahu alejhi ve sellem, poslanstvo, ili zato što se boje da će im, prihvate li Allahovu knjigu i Poslanikov sunnet za sudiju, biti učinjena nepravda? Ništa od toga nije razlog! Razlog je upravo to što se oni inate i otuđuju od šerijata.
Iskreni se vjernici ne ponašaju tako, njihov je običaj da se pokore dragom Allahu i Vjeronavjestitelju, sallallahu alejhi ve sellem, kad se pozovu da im se presudi prema objavi, časnom Kur’anu i sunnetu. Odazovu se i reknu: “Slušamo ono što nam se govori i pokoravamo se prihvatajući ono što se od nas traži!” Samo oni bit će spašeni na ovom i na budućem svijetu.
A ko dragom Allahu i Njegovu Poslaniku pokoran bude, preda se njihovom sudu, boji se posljedica grijeha, te Ga se boji, izvršavajući vjeronaredbe i sustežući se od vjerozabrana, upravo će takav postići dobro na oba svijeta.
Dvoličnjaci se Allahom zaklinju, najtežom zakletvom, da će zacijelo poći u borbu na Allahovom putu ako im to Vjerovjesnik, sallallahu alejhi ve sellem, naredi. Poslaniče islama, reci: “Nemojte se lažno zaklinjati! Pokornost vaša – zna se kakva je! Nemojte zaboraviti da je Allah veoma dobro obaviješten o onom što činite i da zna za sva vaša djela, ma koliko ih tajili vi!”
Poslaniče, obrati se dvoličnjacima: “Allahu se pokoravajte i Poslaniku Njegovu, javno i tajno!” Ako leđa okrenete ne htijući to provesti u praksu – pa Resulullah je, sallallahu alejhi ve sellem, dostavio Poslanicu; njegovo je da dostavi, a vaše je da prihvatite i polagat ćete račun pred Allahom jeste li Poslanika milosti dosljedno slijedili. Budete li slušali Allahovog Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, bit ćete upućeni na Pravu stazu. To je tako jer je Poslanik jedino dužan dostaviti Objavu, on nije dužan da vas prisili da Pravim putem pođete.
Svemogući Allah obećao je čestitim vjernicima, koji vjeruju u Allaha i čine dobra djela, pomoć nad neprijateljima i obećao je da će ih postaviti na Zemlji za nasljednike, kao što je učinio i dobre prethodnike, te je obećao da će učvrstiti islam, vjeru istinitu, uzdići je i učiniti iznad svih vjera, i da će, pouzdano, strah vjernicima sigurnošću zamijeniti budu li samo Allahu poslušni i odani i iskreno se Njemu klanjali ne smatrajući Mu nikog ravnim. A oni koji ostanu bezbožnici i nakon tih blagodati, takvi su pravi griješnici, oni prelaze granice Allahove.
Namaz obavljajte, o vjernici, brižno i skrušeno, onako kako je vjerom propisano da se obavlja, izdvajajte zekat onima kojima on pripada i Allahovom se Vjerovjesniku, sallallahu alejhi ve sellem, pokoravajte izvršavajući vjerske naredbe, a sustežući se od vjerskih zabrana, da biste zaslužili Allahovu, džellešanuhu, milost.
Poslaniče, nipošto ne misli da oni što ne vjeruju mogu umaći Allahu, Jednom Jedinom! On je kadar da ih iskorijeni. Na onom svijetu njihovo će povratište paklena vatra biti, a grozno je ona povratište i stjecište!
O vi koji vjerujete u Allaha i postupate u skladu s Njegovim vjerozakonom, naređujte svojim robovima i robinjama te djeci od roditelja koji nisu robovi, a koja nisu spolnu zrelost dostigla da u tri slučaja, kad vam žele ući, traže vaše dopuštenje: prije sabahskog namaza, jer se tad budi, svlači pidžama a oblači odjeća, zatim kad radi podnevnog odmora svoju odjeću odložite i poslije jacija-namaza, kad skinete odjeću i utonete u san! To su tri perioda vaše nagosti, tj. tad obično vodite manje brige o stidnim mjestima i oblačite se ležernije. Kad je riječ o drugim periodima, ni vi a ni oni nisu griješni ako uđu ne zatraživši dozvolu, ta moraju vam ući da vas opsluže i obiđu. Kako je Allah, džellešanuhu, objasnio propise u vezi s traženjem dopuštenja za ulazak, tako je objasnio Svoje ajete i bjelodane dokaze i druge propise. Allah zna u čemu je dobrobit za ljude i šta im koristi. Allah mudro određuje sve što se odnosi na ljude.
Kad vaša djeca dostignu dob u kojoj postanu spolno zrela, obavezna su u svako vrijeme tražiti dopuštenje za ulazak u vaše odaje, kao što ga traže odrasli muškarci i žene, kategorija koja je spomenuta u prethodnom ajetu. Kako je Sveznajući Allah objasnio propise u vezi s traženjem dopuštenja za ulazak, tako je objasnio Svoje ajete. Uzvišeni Allah zna u čemu je dobrobit za vas; mudar je u donošenju propisa.
Ženama u starosti koje ne dobivaju mjesečni ciklus i, zbog starosti, ne mogu zanijeti, te se ne žele udati – nije grijeh ogrtače odložiti, ali neka ipak ne pokazuju mjesta gdje su im skriveni ukrasi, koje su, prema Allahovoj zapovijedi, dužne pokriti. Uzasve to, bolje im je ogrtače nositi jer je to čednije i čestitije. Allah čuje sve šta govorite, zna svačija djela i svako stanje, ništa Njemu nije skriveno. On će vas pozvati na odgovornost za ono što ste činili.
Kad se radi o džihadu, borbi na Allahovu putu, i obavljanju drugih vjerskih obaveza koje zahtijevaju fizičku sposobnost i snagu, izuzetak čine i imaju opravdanje: slijepac, onaj koji je hrom i onaj koji je bolestan. Zatim, o vjernici, nije vam grijeh da jedete u svojim kućama, u kućama svojih očeva, u kućama svojih majki, u kućama braće, u kućama sestara, u kućama amidža, u kućama tetaka po ocu, u kućama daidža, u kućama tetaka po majci, u onim kućama koje su vam povjerene na brigu pa njihove ključeve imate, u kućama prijatelja svojih, jer njima to u većini slučajeva ne smeta; nije vam, dakle, grijeh skupno ili pojedinačno jesti. Kad uđete u te kuće, nazovite selam njezinim ukućanima: “Es-Selamu alejkum!”, odnosno ako kuće prazne zateknete, recite: “Es-Selamu alejna va ala ibadillahis-salihin!” (To znači: mir nama i dobrim Božijim robovima!) Uzvišeni je Allah propisao nazivanje selama, blagoslovljenog i prelijepog pozdrava, da biste se međusobno zavoljeli i oraspoložili jedni druge prilikom susreta. Allah, džellešanuhu, objasnio vam je ove propise u ovoj suri da biste razumjeli njihov smisao te ih provodili u praksi.
Iskreni vjernici jesu samo oni koji vjeruju u Allaha i Resulullaha, sallallahu alejhi ve sellem, i kad su s Poslanikom islama u nekoj zajedničkoj misiji koja donosi dobro svim muslimanima, ne odlaze dok ne zatraže od Poslanika dopuštenje. Poslaniče, oni koji od tebe traže dopuštenje da odu zarad nekih svojih potreba, oni iskreno vjeruju u Allaha i Poslanika, pa dopusti onom kome ti hoćeš i moli Milostivog Allaha da im oprosti jer Allah pokajnicima mnogo prašta i milostiv je prema njima.
O vi koji vjerujete, ukažite Poslaniku, sallallahu alejhi ve sellem, počast, pa ga ne zovite imenom: “Muhammede!” niti: “Sine Abdullahov!”, kao što jedni druge zovete, nego mu se obraćajte s poštovanjem, govoreći: “Allahov Poslaniče!” ili: “Allahov Vjerovjesniče!” Kad vas Poslanik pozove radi neke općekorisne stvari, nemojte taj poziv doživjeti kao bezazlen poziv koji upućujete jedni drugima. Allahu su dobro znani oni što se izvlače i odlaze bez Poslanikova, sallallahu alejhi ve sellem, dopuštenja. I zato neka budu oprezni oni što se suprotstavljaju Resulullahovu, sallallahu alejhi ve sellem, naređenju – da ih kakva kušnja ili smutnje ne zaskoče, ili da ih ne snađe bolna i nepodnošljiva patnja!
Sveznajućem Allahu najzad pripada sve što se nalazi na nebesima i na Zemlji, On sve stvara, svime upravlja, svime gospodari. Samo On Svojim znanjem obuhvata sve vaše poslove i stanja, ono što javno činite i ono što tajite, ništa Mu vaše nije skriveno. Znajte da vas čeka Dan u kojem ćete se Allahu vratiti pa će vas On izvijestiti o vašim djelima i pozvat će vas na odgovornost za njih! Allah sve zna o svakoj stvari, javnoj i tajnoj, prisutnoj i odsutnoj. To je tako, a Gospodaru baš ništa nije skriveno ni na nebesima ni na Zemlji.
سورة النور
معلومات السورة
الكتب
الفتاوى
الأقوال
التفسيرات

سورةُ (النُّور) مِن السُّوَر المدنيَّة، فرَضها الله عز وجل لِما تضمَّنته من أحكامٍ شرعية بالغة الأهمية؛ ففيها حدُّ الزِّنا، والأحكامُ المتعلقة به، وفيها ذِكْرُ حادثةِ (الإفك)، وتبرئةِ السيدة عائشة رضي الله عنها من هذه الكبيرةِ، ومِن عقوبتها، وقد نزَلتْ تبرئتُها من عندِ الله عز وجل من السماء، مبيِّنةً أن شَرَفَ النبي صلى الله عليه وسلم محفوظٌ بحفظِ الله له، وقد تَبِعَ ذِكْرَ هذه القصة مقاصدُ وأحكامٌ كثيرة؛ من فرضِ الحجاب، وغيرِ ذلك من الأحكام المتعلقة بالنساء؛ لذا كان السلفُ يحرصون على أن تتعلم نساؤُهم سورةَ (النُّور).

ترتيبها المصحفي
24
نوعها
مدنية
ألفاظها
1319
ترتيب نزولها
102
العد المدني الأول
62
العد المدني الأخير
62
العد البصري
64
العد الكوفي
64
العد الشامي
64

* قوله تعالى: {اْلزَّانِي لَا يَنكِحُ إِلَّا زَانِيَةً أَوْ مُشْرِكَةٗ وَاْلزَّانِيَةُ لَا يَنكِحُهَآ إِلَّا زَانٍ أَوْ مُشْرِكٞۚ وَحُرِّمَ ذَٰلِكَ عَلَى اْلْمُؤْمِنِينَ} [النور: 3]:

عن عبدِ اللهِ بن عمرٍو رضي الله عنهما، قال: «كان رجُلٌ يقالُ له: مَرْثَدُ بنُ أبي مَرْثَدٍ، وكان رجُلًا يَحمِلُ الأَسْرى مِن مكَّةَ حتى يأتيَ بهم المدينةَ، قال: وكانت امرأةٌ بَغِيٌّ بمكَّةَ يقالُ لها : عَنَاقٌ، وكانت صديقةً له، وإنَّه كان وعَدَ رجُلًا مِن أُسارى مكَّةَ يَحمِلُه، قال: فجِئْتُ حتى انتهَيْتُ إلى ظِلِّ حائطٍ مِن حوائطِ مكَّةَ في ليلةٍ مُقمِرةٍ، قال: فجاءت عَنَاقٌ، فأبصَرتْ سوادَ ظِلِّي بجَنْبِ الحائطِ، فلمَّا انتهَتْ إليَّ عرَفتْ، فقالت: مَرْثَدٌ؟ فقلتُ: مَرْثَدٌ، قالت: مرحبًا وأهلًا، هلُمَّ فَبِتْ عندنا الليلةَ، قلتُ: يا عَنَاقُ، حرَّمَ اللهُ الزِّنا! قالت: يا أهلَ الخِيامِ، هذا الرَّجُلُ يَحمِلُ أَسْراكم، قال: فتَبِعَني ثمانيةٌ، وسلَكْتُ الخَنْدَمةَ، فانتهَيْتُ إلى كهفٍ أو غارٍ، فدخَلْتُ، فجاؤوا حتى قاموا على رأسي، فبالُوا، فظَلَّ بَوْلُهم على رأسي، وأعماهم اللهُ عنِّي، قال: ثم رجَعوا، ورجَعْتُ إلى صاحبي، فحمَلْتُه، وكان رجُلًا ثقيلًا، حتى انتهَيْتُ إلى الإذخِرِ، ففكَكْتُ عنه كَبْلَه، فجعَلْتُ أحمِلُه ويُعْيِيني، حتى قَدِمْتُ المدينةَ، فأتَيْتُ رسولَ اللهِ ﷺ، فقلتُ: يا رسولَ اللهِ، أنكِحُ عَنَاقًا؟ مرَّتَينِ، فأمسَكَ رسولُ اللهِ ﷺ، فلَمْ يرُدَّ عليَّ شيئًا، حتى نزَلتِ: {اْلزَّانِي لَا يَنكِحُ إِلَّا زَانِيَةً أَوْ مُشْرِكَةٗ وَاْلزَّانِيَةُ لَا يَنكِحُهَآ إِلَّا زَانٍ أَوْ مُشْرِكٞۚ} [النور: 3]، فقال رسولُ اللهِ ﷺ: «يا مَرْثَدُ، الزَّاني لا يَنكِحُ إلا زانيةً أو مشركةً، والزَّانيةُ لا يَنكِحُها إلا زانٍ أو مشركٌ؛ فلا تَنكِحْها»». سنن الترمذي (٣١٧٧).

* قوله تعالى: {وَاْلَّذِينَ يَرْمُونَ أَزْوَٰجَهُمْ وَلَمْ يَكُن لَّهُمْ شُهَدَآءُ إِلَّآ أَنفُسُهُمْ فَشَهَٰدَةُ أَحَدِهِمْ أَرْبَعُ شَهَٰدَٰتِۭ بِاْللَّهِ إِنَّهُۥ لَمِنَ اْلصَّٰدِقِينَ} [النور: 6]:

عن سهلِ بن سعدٍ السَّاعديِّ رضي الله عنه: «أنَّ عُوَيمِرًا أتى عاصمَ بنَ عَدِيٍّ، وكان سيِّدَ بني عَجْلانَ، فقال: كيف تقولون في رجُلٍ وجَدَ مع امرأتِه رجُلًا؛ أيقتُلُه فتقتُلونه أم كيف يَصنَعُ؟ سَلْ لي رسولَ اللهِ صلى الله عليه وسلم عن ذلك، فأتى عاصمٌ النبيَّ صلى الله عليه وسلم، فقال: يا رسولَ اللهِ، فكَرِهَ رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم المسائلَ، فسأله عُوَيمِرٌ، فقال: إنَّ رسولَ اللهِ صلى الله عليه وسلم كَرِهَ المسائلَ وعابَها، قال عُوَيمِرٌ: واللهِ، لا أنتهي حتى أسألَ رسولَ اللهِ صلى الله عليه وسلم عن ذلك، فجاء عُوَيمِرٌ، فقال: يا رسولَ اللهِ، رجُلٌ وجَدَ مع امرأتِه رجُلًا؛ أيقتُلُه فتقتُلونه أم كيف يَصنَعُ؟ فقال رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم: «قد أنزَلَ اللهُ القرآنَ فيك وفي صاحبتِك»، فأمَرَهما رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم بالمُلاعَنةِ بما سمَّى اللهُ في كتابِه، فلاعَنَها، ثم قال: يا رسولَ اللهِ، إن حبَسْتُها فقد ظلَمْتُها، فطلَّقَها، فكانت سُنَّةً لِمَن كان بعدهما في المُتلاعِنَينِ، ثم قال رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم: «انظُروا فإن جاءت به أسحَمَ، أدعَجَ العينَينِ، عظيمَ الأَلْيَتَينِ، خَدَلَّجَ الساقَينِ؛ فلا أحسَبُ عُوَيمِرًا إلا قد صدَقَ عليها، وإن جاءت به أُحَيمِرَ كأنَّه وَحَرَةٌ، فلا أحسَبُ عُوَيمِرًا إلا قد كذَبَ عليها»، فجاءت به على النَّعْتِ الذي نعَتَ به رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم مِن تصديقِ عُوَيمِرٍ، فكان بعدُ يُنسَبُ إلى أُمِّهِ». أخرجه البخاري (٤٧٤٥).

عن سعيدِ بن جُبَيرٍ رحمه الله، قال: «سُئِلتُ عن المُتلاعِنَينِ في إمرةِ مُصعَبٍ: أيُفرَّقُ بينهما؟ قال: فما درَيْتُ ما أقولُ، فمضَيْتُ إلى منزلِ ابنِ عُمَرَ بمكَّةَ، فقلتُ للغلامِ: استأذِنْ لي، قال: إنَّه قائلٌ، فسَمِعَ صوتي، قال: ابنُ جُبَيرٍ؟ قلتُ: نَعم، قال: ادخُلْ؛ فواللهِ، ما جاء بك هذه الساعةَ إلا حاجةٌ، فدخَلْتُ، فإذا هو مُفترِشٌ بَرْذَعةً، مُتوسِّدٌ وِسادةً حَشْوُها لِيفٌ، قلتُ: أبا عبدِ الرَّحمنِ، المُتلاعِنانِ: أيُفرَّقُ بينهما؟ قال: سُبْحانَ اللهِ! نَعم، إنَّ أوَّلَ مَن سألَ عن ذلك فلانُ بنُ فلانٍ، قال: يا رسولَ اللهِ، أرأيتَ أنْ لو وجَدَ أحدُنا امرأتَه على فاحشةٍ، كيف يَصنَعُ: إن تكلَّمَ تكلَّمَ بأمرٍ عظيمٍ، وإن سكَتَ سكَتَ على مثلِ ذلك؟! قال: فسكَتَ النبيُّ صلى الله عليه وسلم فلم يُجِبْهُ، فلمَّا كان بعد ذلك أتاه، فقال: إنَّ الذي سألتُك عنه قد ابتُلِيتُ به؛ فأنزَلَ اللهُ عز وجل هؤلاء الآياتِ في سورةِ النُّورِ: {وَاْلَّذِينَ يَرْمُونَ أَزْوَٰجَهُمْ} [النور: 6]، فتلاهُنَّ عليه، ووعَظَه، وذكَّرَه، وأخبَرَه أنَّ عذابَ الدُّنيا أهوَنُ مِن عذابِ الآخرةِ، قال : لا، والذي بعَثَك بالحقِّ ما كذَبْتُ عليها، ثم دعاها فوعَظَها وذكَّرَها، وأخبَرَها أنَّ عذابَ الدُّنيا أهوَنُ مِن عذابِ الآخرةِ، قالت: لا، والذي بعَثَك بالحقِّ إنَّه لكاذبٌ، فبدَأَ بالرَّجُلِ، فشَهِدَ أربَعَ شَهاداتٍ باللهِ إنَّه لَمِن الصادقين، والخامسةُ أنَّ لعنةَ اللهِ عليه إن كان مِن الكاذبِينَ، ثم ثنَّى بالمرأةِ، فشَهِدتْ أربَعَ شَهاداتٍ باللهِ إنَّه لَمِن الكاذبينَ، والخامسةُ أنَّ غضَبَ اللهِ عليها إن كان مِن الصادقينَ، ثم فرَّقَ بينهما». أخرجه مسلم (١٤٩٣).

- وفي هذه الآيةِ كلامٌ كثير فيما يتعلقُ بأسبابِ النزول، والاختلافِ فيها، والترجيحِ بينها، ويراجع للفائدة: "المحرر في أسباب النزول" (719)؛ فقد بحث المسألة بحثًا وافيًا، والله الموفِّق.

* قوله تعالى: {إِنَّ اْلَّذِينَ جَآءُو بِاْلْإِفْكِ عُصْبَةٞ مِّنكُمْۚ لَا تَحْسَبُوهُ شَرّٗا لَّكُمۖ بَلْ هُوَ خَيْرٞ لَّكُمْۚ لِكُلِّ اْمْرِيٕٖ مِّنْهُم مَّا اْكْتَسَبَ مِنَ اْلْإِثْمِۚ وَاْلَّذِي تَوَلَّىٰ كِبْرَهُۥ مِنْهُمْ لَهُۥ عَذَابٌ عَظِيمٞ} [النور: 11]:

عن ابنِ شِهابٍ، قال: حدَّثَني عُرْوةُ بن الزُّبَيرِ، وسعيدُ بن المسيَّبِ، وعَلْقمةُ بن وقَّاصٍ، وعُبَيدُ اللهِ بن عبدِ اللهِ بن عُتْبةَ بن مسعودٍ؛ عن عائشةَ رضي الله عنها زوجِ النبيِّ صلى الله عليه وسلم، حينَ قال لها أهلُ الإفكِ ما قالوا، وكلُّهم حدَّثَني طائفةً مِن حديثِها، وبعضُهم كان أوعى لحديثِها مِن بعضٍ، وأثبَتَ له اقتصاصًا، وقد وعَيْتُ عن كلِّ رجُلٍ منهم الحديثَ الذي حدَّثَني عن عائشةَ، وبعضُ حديثِهم يُصدِّقُ بعضًا، وإن كان بعضُهم أوعى له مِن بعضٍ؛ قالوا:

قالت عائشةُ أمُّ المؤمنين رضي الله عنها: «كان رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم إذا أراد سَفَرًا أقرَعَ بين أزواجِه، فأيُّهنَّ خرَجَ سَهْمُها خرَجَ بها رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم معه.

قالت عائشةُ: فأقرَعَ بيننا في غزوةٍ غزاها، فخرَجَ فيها سَهْمي، فخرَجْتُ مع رسولِ اللهِ صلى الله عليه وسلم بعدما أُنزِلَ الحجابُ، فكنتُ أُحمَلُ في هَوْدجي وأَنزِلُ فيه، فسِرْنا، حتى إذا فرَغَ رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم مِن غزوتِه تلك وقفَلَ، دنَوْنا مِن المدينةِ قافِلينَ، آذَنَ ليلةً بالرَّحيلِ، فقُمْتُ حين آذَنوا بالرَّحيلِ، فمشَيْتُ حتى جاوَزْتُ الجيشَ، فلمَّا قضَيْتُ شأني أقبَلْتُ إلى رَحْلي، فلمَسْتُ صدري، فإذا عِقْدٌ لي مِن جَزْعِ ظَفَارِ قد انقطَعَ، فرجَعْتُ، فالتمَسْتُ عِقْدي، فحبَسَني ابتغاؤُه، قالت: وأقبَلَ الرَّهْطُ الذين كانوا يُرحِّلوني، فاحتمَلوا هَوْدجي، فرحَلوه على بَعيري الذي كنتُ أركَبُ عليه، وهم يَحسَبون أنِّي فيه، وكان النساءُ إذ ذاك خِفافًا لم يَهبُلْنَ، ولم يَغشَهنَّ اللَّحْمُ، إنَّما يأكُلْنَ العُلْقةَ مِن الطعامِ، فلَمْ يستنكِرِ القومُ خِفَّةَ الهَوْدجِ حينَ رفَعوه وحمَلوه، وكنتُ جاريةً حديثةَ السِّنِّ، فبعَثوا الجمَلَ، فسارُوا، ووجَدتُّ عِقْدي بعدما استمَرَّ الجيشُ، فجِئْتُ مَنازِلَهم وليس بها منهم داعٍ ولا مجيبٌ، فتيمَّمْتُ منزلي الذي كنتُ به، وظنَنْتُ أنَّهم سيَفقِدوني فيَرجِعون إليَّ، فبَيْنا أنا جالسةٌ في منزلي، غلَبتْني عَيْني فنِمْتُ، وكان صَفْوانُ بنُ المُعطَّلِ السُّلَميُّ ثم الذَّكْوانيُّ مِن وراءِ الجيشِ، فأصبَحَ عند منزلي، فرأى سوادَ إنسانٍ نائمٍ، فعرَفَني حين رآني، وكان رآني قبل الحجابِ، فاستيقَظْتُ باسترجاعِه حين عرَفَني، فخمَّرْتُ وجهي بجِلْبابي، وواللهِ، ما تكلَّمْنا بكلمةٍ، ولا سَمِعْتُ منه كلمةً غيرَ استرجاعِه، وهَوَى حتى أناخَ راحلتَه، فوَطِئَ على يدِها، فقُمْتُ إليها، فرَكِبْتُها، فانطلَقَ يقُودُ بي الراحلةَ حتى أتَيْنا الجيشَ مُوغِرِينَ في نَحْرِ الظَّهيرةِ وهم نزولٌ، قالت: فهلَكَ مَن هلَكَ، وكان الذي تولَّى كِبْرَ الإفكِ عبدَ اللهِ بنَ أُبَيٍّ ابنَ سَلُولَ.

قال عُرْوةُ: أُخبِرْتُ أنَّه كان يشاعُ ويُتحدَّثُ به عنده، فيُقِرُّه ويستمِعُه ويَسْتَوْشِيهِ.

وقال عُرْوةُ أيضًا: لَمْ يُسَمَّ مِن أهلِ الإفكِ أيضًا إلا حسَّانُ بنُ ثابتٍ، ومِسطَحُ بنُ أُثَاثةَ، وحَمْنةُ بنتُ جَحْشٍ، في ناسٍ آخَرِينَ لا عِلْمَ لي بهم، غيرَ أنَّهم عُصْبةٌ؛ كما قال اللهُ تعالى، وإنَّ كُبْرَ ذلك يقالُ له: عبدُ اللهِ بنُ أُبَيٍّ ابنُ سَلُولَ.

قال عُرْوةُ: كانت عائشةُ تَكرَهُ أن يُسَبَّ عندها حسَّانُ، وتقولُ: إنَّه الذي قال:

فَإِنَّ أَبِي وَوَالِدَهُ وَعِرْضِي***لِعِرْضِ مُحَمَّدٍ مِنْكُمْ وِقَاءُ

قالت عائشةُ: فقَدِمْنا المدينةَ، فاشتكَيْتُ حينَ قَدِمْتُ شهرًا، والناسُ يُفِيضون في قولِ أصحابِ الإفكِ، لا أشعُرُ بشيءٍ مِن ذلك، وهو يَرِيبُني في وجَعي أنِّي لا أعرِفُ مِن رسولِ اللهِ صلى الله عليه وسلم اللُّطْفَ الذي كنتُ أرى منه حين أشتكي، إنَّما يدخُلُ عليَّ رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم فيُسلِّمُ، ثم يقولُ: «كيف تِيكُمْ؟»، ثم ينصرِفُ، فذلك يَرِيبُني، ولا أشعُرُ بالشرِّ، حتى خرَجْتُ حينَ نقَهْتُ، فخرَجْتُ مع أمِّ مِسطَحٍ قِبَلَ المَنَاصِعِ، وكان مُتبرَّزَنا، وكنَّا لا نخرُجُ إلا ليلًا إلى ليلٍ، وذلك قبل أن نتَّخِذَ الكُنُفَ قريبًا مِن بيوتِنا.

قالت: وأمرُنا أمرُ العرَبِ الأُوَلِ في البَرِّيَّةِ قِبَلَ الغائطِ، وكنَّا نتأذَّى بالكُنُفِ أن نتَّخِذَها عند بيوتِنا.

قالت: فانطلَقْتُ أنا وأمُّ مِسطَحٍ، وهي ابنةُ أبي رُهْمِ بنِ المطَّلِبِ بنِ عبدِ منافٍ، وأمُّها بنتُ صَخْرِ بنِ عامرٍ، خالةُ أبي بكرٍ الصِّدِّيقِ، وابنُها مِسطَحُ بنُ أُثَاثةَ بنِ عَبَّادِ بنِ المطَّلِبِ، فأقبَلْتُ أنا وأمُّ مِسطَحٍ قِبَلَ بيتي حينَ فرَغْنا مِن شأنِنا، فعثَرتْ أمُّ مِسطَحٍ في مِرْطِها، فقالت: تَعِسَ مِسطَحٌ، فقلتُ لها: بئسَ ما قُلْتِ، أتسُبِّينَ رجُلًا شَهِدَ بَدْرًا؟ فقالت: أيْ هَنْتَاهْ، ولم تَسمَعي ما قال؟ قالت: وقلتُ: ما قال؟ فأخبَرتْني بقولِ أهلِ الإفكِ، قالت: فازدَدتُّ مرَضًا على مرَضي، فلمَّا رجَعْتُ إلى بيتي، دخَلَ عليَّ رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم، فسلَّمَ، ثم قال: «كيف تِيكُم؟»، فقلتُ له: أتأذَنُ لي أن آتيَ أبوَيَّ؟ قالت: وأريدُ أن أستيقِنَ الخبَرَ مِن قِبَلِهما، قالت: فأذِنَ لي رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم.

فقلتُ لأُمِّي: يا أُمَّتَاه، ماذا يَتحدَّثُ الناسُ؟ قالت: يا بُنَيَّةُ، هَوِّني عليكِ؛ فواللهِ، لقَلَّما كانت امرأةٌ قطُّ وَضِيئةٌ عند رجُلٍ يُحِبُّها، لها ضرائرُ، إلا كثَّرْنَ عليها، قالت: فقلتُ: سُبْحانَ اللهِ! أوَلَقَدْ تحدَّثَ الناسُ بهذا؟

قالت: فبكَيْتُ تلك الليلةَ حتى أصبَحْتُ، لا يَرقأُ لي دمعٌ، ولا أكتحِلُ بنَوْمٍ، ثم أصبَحْتُ أبكي.

قالت: ودعا رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم عليَّ بنَ أبي طالبٍ وأسامةَ بنَ زيدٍ حينَ استلبَثَ الوحيُ، يَسألُهما ويستشيرُهما في فِراقِ أهلِه، قالت: فأمَّا أسامةُ فأشار على رسولِ اللهِ صلى الله عليه وسلم بالذي يَعلَمُ مِن براءةِ أهلِه، وبالذي يَعلَمُ لهم في نفسِه، فقال أسامةُ: أهلُك، ولا نَعلَمُ إلا خيرًا، وأمَّا عليٌّ فقال: يا رسولَ اللهِ، لم يُضيِّقِ اللهُ عليك، والنساءُ سِواها كثيرٌ، وسَلِ الجاريةَ تصدُقْكَ.

قالت: فدعا رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم بَرِيرةَ، فقال: أيْ بَرِيرةُ، هل رأيتِ مِن شيءٍ يَرِيبُكِ؟ قالت له بَرِيرةُ: والذي بعَثَك بالحقِّ، ما رأيتُ عليها أمرًا قطُّ أغمِصُهُ غيرَ أنَّها جاريةٌ حديثةُ السِّنِّ، تنامُ عن عجينِ أهلِها، فتأتي الدَّاجنُ فتأكُلُه.

قالت: فقام رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم مِن يومِه، فاستعذَرَ مِن عبدِ اللهِ بنِ أُبَيٍّ وهو على المِنبَرِ، فقال: يا معشرَ المسلمين، مَن يَعذِرُني مِن رجُلٍ قد بلَغَني عنه أذاه في أهلي؟ واللهِ، ما عَلِمْتُ على أهلي إلا خيرًا، ولقد ذكَروا رجُلًا ما عَلِمْتُ عليه إلا خيرًا، وما يدخُلُ على أهلي إلا معي، قالت: فقامَ سعدُ بنُ مُعاذٍ أخو بني عبدِ الأشهَلِ، فقال: أنا يا رسولَ اللهِ أعذِرُك، فإن كان مِن الأَوْسِ ضرَبْتُ عُنُقَه، وإن كان مِن إخوانِنا مِن الخَزْرَجِ أمَرْتَنا ففعَلْنا أمْرَك، قالت: فقامَ رجُلٌ مِن الخَزْرَجِ، وكانت أمُّ حسَّانَ بِنْتَ عَمِّه مِن فَخِذِه، وهو سعدُ بنُ عُبَادةَ، وهو سيِّدُ الخَزْرَجِ، قالت: وكان قَبْلَ ذلك رجُلًا صالحًا، ولكنِ احتمَلتْهُ الحَمِيَّةُ، فقال لسعدٍ: كذَبْتَ، لَعَمْرُ اللهِ لا تقتُلُه، ولا تَقدِرُ على قَتْلِه، ولو كان مِن رَهْطِك ما أحبَبْتَ أن يُقتَلَ، فقام أُسَيدُ بنُ حُضَيرٍ، وهو ابنُ عَمِّ سعدٍ، فقال لسعدِ بنِ عُبَادةَ: كذَبْتَ، لَعَمْرُ اللهِ لَنقتُلَنَّهُ؛ فإنَّك منافِقٌ تُجادِلُ عن المنافِقينَ، قالت: فثارَ الحيَّانِ: الأَوْسُ والخَزْرَجُ، حتى هَمُّوا أن يَقتتِلوا، ورسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم قائمٌ على المِنبَرِ، قالت: فلم يَزَلْ رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم يُخفِّضُهم حتى سكَتوا، وسكَتَ.

قالت: فبكَيْتُ يومي ذلك كلَّه، لا يَرقأُ لي دمعٌ، ولا أكتحِلُ بنَوْمٍ.

قالت: وأصبَحَ أبوايَ عندي، وقد بكَيْتُ ليلتَينِ ويومًا، لا يَرقأُ لي دمعٌ، ولا أكتحِلُ بنَوْمٍ، حتى إنِّي لَأظُنُّ أنَّ البكاءَ فالقٌ كبدي، فبَيْنا أبوايَ جالسانِ عندي وأنا أبكي، فاستأذَنتْ عليَّ امرأةٌ مِن الأنصارِ، فأذِنْتُ لها، فجلَستْ تبكي معي.

قالت: فبَيْنا نحن على ذلك، دخَلَ رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم علينا، فسلَّمَ، ثم جلَسَ، قالت: ولَمْ يَجلِسْ عندي منذُ قِيلَ ما قِيلَ قَبْلَها، وقد لَبِثَ شهرًا لا يوحى إليه في شأني بشيءٍ، قالت: فتشهَّدَ رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم حينَ جلَسَ، ثم قال: «أمَّا بعدُ، يا عائشةُ، إنَّه بلَغَني عنكِ كذا وكذا، فإن كنتِ بريئةً، فسيُبرِّئُكِ اللهُ، وإن كنتِ ألمَمْتِ بذَنْبٍ، فاستغفِري اللهَ وتُوبي إليه؛ فإنَّ العبدَ إذا اعترَفَ ثم تابَ، تابَ اللهُ عليه»، قالت: فلمَّا قضى رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم مقالتَه، قلَصَ دَمْعي حتى ما أُحِسُّ منه قطرةً، فقلتُ لأبي: أجِبْ رسولَ اللهِ صلى الله عليه وسلم عنِّي فيما قال، فقال أبي: واللهِ، ما أدري ما أقولُ لرسولِ اللهِ صلى الله عليه وسلم، فقلتُ لأُمِّي: أجيبي رسولَ اللهِ صلى الله عليه وسلم فيما قال، قالت أُمِّي: واللهِ، ما أدري ما أقولُ لرسولِ اللهِ صلى الله عليه وسلم، فقلتُ - وأنا جاريةٌ حديثةُ السِّنِّ لا أقرأُ مِن القرآنِ كثيرًا -: إنِّي واللهِ لقد عَلِمْتُ؛ لقد سَمِعْتُم هذا الحديثَ حتى استقَرَّ في أنفُسِكم، وصدَّقْتُم به، فلَئِنْ قلتُ لكم: إنِّي بريئةٌ، لا تُصدِّقوني، ولَئِنِ اعترَفْتُ لكم بأمرٍ، واللهُ يَعلَمُ أنِّي منه بريئةٌ؛ لَتُصدِّقُنِّي، فواللهِ، لا أجدُ لي ولكم مثَلًا إلا أبا يوسُفَ حينَ قال: {فَصَبْرٞ ‌جَمِيلٞۖ ‌وَاْللَّهُ اْلْمُسْتَعَانُ عَلَىٰ مَا تَصِفُونَ} [يوسف: 18]، ثم تحوَّلْتُ واضطَجَعْتُ على فِراشي، واللهُ يَعلَمُ أنِّي حينئذٍ بريئةٌ، وأنَّ اللهَ مُبَرِّئي ببراءتي، ولكنْ واللهِ ما كنتُ أظُنُّ أنَّ اللهَ مُنزِلٌ في شأني وَحْيًا يُتلَى، لَشأني في نفسي كان أحقَرَ مِن أن يَتكلَّمَ اللهُ فيَّ بأمرٍ، ولكنْ كنتُ أرجو أن يَرى رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم في النَّوْمِ رُؤْيَا يُبرِّئُني اللهُ بها، فواللهِ، ما رامَ رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم مَجلِسَه، ولا خرَجَ أحدٌ مِن أهلِ البيتِ حتى أُنزِلَ عليه، فأخَذَه ما كان يأخُذُه مِن البُرَحاءِ، حتى إنَّه لَيَتحدَّرُ منه مِن العَرَقِ مِثْلُ الجُمَانِ وهو في يومٍ شاتٍ مِن ثِقَلِ القولِ الذي أُنزِلَ عليه، قالت: فسُرِّيَ عن رسولِ اللهِ صلى الله عليه وسلم وهو يَضحَكُ، فكانت أوَّلَ كلمةٍ تكلَّمَ بها أن قال: «يا عائشةُ، أمَّا اللهُ فقد برَّأَكِ»، قالت: فقالت لي أُمِّي: قُومِي إليه، فقلتُ: واللهِ لا أقُومُ إليه؛ فإنِّي لا أحمَدُ إلا اللهَ عز وجل.

قالت: وأنزَلَ اللهُ تعالى: {إِنَّ اْلَّذِينَ جَآءُو بِاْلْإِفْكِ عُصْبَةٞ مِّنكُمْۚ} [النور: 11] العَشْرَ الآياتِ، ثم أنزَلَ اللهُ هذا في براءتي.

قال أبو بكرٍ الصِّدِّيقُ - وكان يُنفِقُ على مِسطَحِ بنِ أُثَاثةَ؛ لقَرابتِه منه وفقرِه -: واللهِ، لا أُنفِقُ على مِسطَحٍ شيئًا أبدًا بعد الذي قال لعائشةَ ما قال؛ فأنزَلَ اللهُ: {وَلَا يَأْتَلِ أُوْلُواْ اْلْفَضْلِ مِنكُمْ} [النور: 22] إلى قولِه: {غَفُورٞ رَّحِيمٌ} [النور: 22]، قال أبو بكرٍ الصِّدِّيقُ: بلى واللهِ إنِّي لَأُحِبُّ أن يَغفِرَ اللهُ لي، فرجَعَ إلى مِسطَحٍ النَّفقةَ التي كان يُنفِقُ عليه، وقال: واللهِ، لا أنزِعُها منه أبدًا.

قالت عائشةُ: وكان رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم سألَ زَيْنَبَ بنتَ جَحْشٍ عن أمري، فقال لزَيْنَبَ: ماذا عَلِمْتِ أو رأَيْتِ؟ فقالت: يا رسولَ اللهِ، أَحْمي سمعي وبصَري، واللهِ، ما عَلِمْتُ إلا خيرًا، قالت عائشةُ: وهي التي كانت تُسامِيني مِن أزواجِ النبيِّ صلى الله عليه وسلم، فعصَمَها اللهُ بالوَرَعِ، قالت: وطَفِقَتْ أختُها حَمْنةُ تُحارِبُ لها، فهلَكتْ فيمَن هلَكَ.

قال ابنُ شهابٍ: فهذا الذي بلَغَني مِن حديثِ هؤلاء الرَّهْطِ، ثم قال عُرْوةُ: قالت عائشةُ: واللهِ، إنَّ الرَّجُلَ الذي قِيلَ له ما قِيلَ ليقولُ: سُبْحانَ اللهِ! فوالذي نفسي بيدِه، ما كشَفْتُ مِن كَنَفِ أُنْثَى قطُّ، قالت: ثم قُتِلَ بعد ذلك في سبيلِ اللهِ». أخرجه البخاري (٤١٤١).

* قوله تعالى: {وَلَا تُكْرِهُواْ فَتَيَٰتِكُمْ عَلَى اْلْبِغَآءِ إِنْ أَرَدْنَ تَحَصُّنٗا لِّتَبْتَغُواْ عَرَضَ اْلْحَيَوٰةِ اْلدُّنْيَاۚ وَمَن يُكْرِههُّنَّ فَإِنَّ اْللَّهَ مِنۢ بَعْدِ إِكْرَٰهِهِنَّ غَفُورٞ رَّحِيمٞ} [النور: 33]:

عن جابرِ بن عبدِ اللهِ رضي الله عنهما، قال: «كان عبدُ اللهِ بنُ أُبَيٍّ ابنُ سَلُولَ يقولُ لجاريةٍ له: اذهَبي فابغِينا شيئًا؛ فأنزَلَ اللهُ عز وجل: {وَلَا تُكْرِهُواْ فَتَيَٰتِكُمْ عَلَى اْلْبِغَآءِ إِنْ أَرَدْنَ تَحَصُّنٗا لِّتَبْتَغُواْ عَرَضَ اْلْحَيَوٰةِ اْلدُّنْيَاۚ وَمَن يُكْرِههُّنَّ فَإِنَّ اْللَّهَ مِنۢ بَعْدِ إِكْرَٰهِهِنَّ غَفُورٞ رَّحِيمٞ} [النور: 33]». أخرجه مسلم (٣٠٢٩).

* قوله تعالى: {وَعَدَ اْللَّهُ اْلَّذِينَ ءَامَنُواْ مِنكُمْ وَعَمِلُواْ اْلصَّٰلِحَٰتِ لَيَسْتَخْلِفَنَّهُمْ فِي اْلْأَرْضِ كَمَا اْسْتَخْلَفَ اْلَّذِينَ مِن قَبْلِهِمْ وَلَيُمَكِّنَنَّ لَهُمْ دِينَهُمُ اْلَّذِي اْرْتَضَىٰ لَهُمْ وَلَيُبَدِّلَنَّهُم مِّنۢ بَعْدِ خَوْفِهِمْ أَمْنٗاۚ يَعْبُدُونَنِي لَا يُشْرِكُونَ بِي شَيْـٔٗاۚ وَمَن كَفَرَ بَعْدَ ذَٰلِكَ فَأُوْلَٰٓئِكَ هُمُ اْلْفَٰسِقُونَ} [النور: 55]:

عن أُبَيِّ بن كعبٍ رضي الله عنه، قال: «لمَّا قَدِمَ رسولُ اللهِ صلى الله عليه وسلم وأصحابُه المدينةَ، وآوَتْهم الأنصارُ؛ رمَتْهم العرَبُ عن قوسٍ واحدةٍ، كانوا لا يَبِيتون إلا بالسِّلاحِ، ولا يُصبِحون إلا فيه، فقالوا: تَرَوْنَ أنَّا نعيشُ حتى نكونَ آمِنِينَ مطمئنِّينَ لا نخافُ إلا اللهَ؛ فنزَلتْ: {وَعَدَ اْللَّهُ اْلَّذِينَ ءَامَنُواْ مِنكُمْ وَعَمِلُواْ اْلصَّٰلِحَٰتِ لَيَسْتَخْلِفَنَّهُمْ فِي اْلْأَرْضِ كَمَا اْسْتَخْلَفَ اْلَّذِينَ مِن قَبْلِهِمْ وَلَيُمَكِّنَنَّ لَهُمْ دِينَهُمُ اْلَّذِي اْرْتَضَىٰ لَهُمْ وَلَيُبَدِّلَنَّهُم مِّنۢ بَعْدِ خَوْفِهِمْ أَمْنٗاۚ} إلى {وَمَن كَفَرَ بَعْدَ ذَٰلِكَ} يعني: بالنِّعْمةِ، {فَأُوْلَٰٓئِكَ هُمُ اْلْفَٰسِقُونَ} [النور: 55]». أخرجه الحاكم (3512).

* قوله تعالى: {لَّيْسَ عَلَى اْلْأَعْمَىٰ حَرَجٞ} [النور: 61]:

عن عائشةَ رضي الله عنها، قالت: «كان المسلمون يَرغَبون في النَّفيرِ مع رسولِ اللهِ صلى الله عليه وسلم، فيَدفَعون مفاتيحَهم إلى ضَمْنَاهم، ويقولون لهم: قد أحلَلْنا لكم أن تأكلوا ما أحبَبْتم، فكانوا يقولون: إنَّه لا يَحِلُّ لنا؛ إنَّهم أَذِنوا مِن غيرِ طِيبِ نفسٍ؛ فأنزَلَ اللهُ عز وجل: {لَّيْسَ عَلَى اْلْأَعْمَىٰ حَرَجٞ وَلَا عَلَى اْلْأَعْرَجِ حَرَجٞ وَلَا عَلَى اْلْمَرِيضِ حَرَجٞ وَلَا عَلَىٰٓ أَنفُسِكُمْ أَن تَأْكُلُواْ مِنۢ بُيُوتِكُمْ أَوْ بُيُوتِ ءَابَآئِكُمْ أَوْ بُيُوتِ أُمَّهَٰتِكُمْ أَوْ بُيُوتِ إِخْوَٰنِكُمْ أَوْ بُيُوتِ أَخَوَٰتِكُمْ أَوْ بُيُوتِ أَعْمَٰمِكُمْ أَوْ بُيُوتِ عَمَّٰتِكُمْ} [النور: 61] إلى قولِه: {أَوْ مَا مَلَكْتُم مَّفَاتِحَهُۥٓ} [النور: 61]». "الصحيح المسند من أسباب النزول" (170).

* سورة (النُّور):

سُمِّيتْ سورة (النُّور) بذلك؛ لذِكْرِ النُّور فيها، وقد تكرَّر فيها سبعَ مرات، وفيها آيةُ (النُّور).

* ورَد في سورة (النُّور) كثيرٌ من الأحكام؛ لذا جاء في فضلها:

عن أبي وائلٍ رحمه الله، قالَ: «قرَأَ ابنُ عباسٍ سورةَ (النُّورِ)، ثمَّ جعَلَ يُفسِّرُها، فقال رجُلٌ: لو سَمِعتْ هذا الدَّيْلَمُ، لأسلَمتْ». " فتح الباري" لابن حجر (٧‏/١٢٦).

وعن مجاهدِ بن جَبْرٍ المكِّيِّ رحمه الله، قال: «علِّموا رجالَكم سورةَ (المائدةِ)، وعلِّموا نساءَكم سورةَ (النُّورِ)». أخرجه البيهقي (٢٤٢٨).

تضمَّنتْ سورةُ (النُّور) الموضوعات الآتية:

1. الزِّنا والأحكام المتعلقة به (١-١٠).

2. حادثة (الإفك) (١١-٢٦).

3. آداب اجتماعية (٢٧-٣٤).

4. نور الإيمان، وظلام الكفر (٣٥-٤٠).

5. مِن آثار قدرة الله وعظمته (٤١-٤٦).

6. المنافقون لم ينتفعوا بآيات الله (٤٧-٥٤).

7. جزاء الطاعة في الدنيا والآخرة (٥٥-٥٧).

8. آداب الاستئذان داخل البيت (٥٨-٦٠).

9. الأكل من بيوت الأقارب (٦١).

10. أدب المؤمن مع الرسول عليه السلام (٦٢-٦٤).

ينظر: "التفسير الموضوعي للقرآن الكريم" لمجموعة من العلماء (5 /172).

تضمَّن اسمُ السورة مقصدَها؛ وهو أنه تعالى شامل العلمِ، اللازمِ منه تمامُ القدرة، اللازم منه إثباتُ الأمور على غاية الحِكمة، اللازم منه تأكيدُ الشَّرف للنبي صلى الله عليه وسلم، اللازم منه شَرَفُ من اختاره سبحانه لصُحْبتِه، على منازلِ قُرْبِهم منه، واختصاصهم به، اللازم منه غايةُ النزاهة والشَّرف والطهارة لأمِّ المؤمنين عائشة رضي الله عنها، التي مات صلى الله عليه وسلم وهو عنها راضٍ، ثم ماتت هي رضي الله عنها صالحةً محسنة، وهذا هو المقصود بالذات، ولكن إثباته محتاجٌ إلى تلك المقدِّمات.

ينظر: "مصاعد النظر للإشراف على مقاصد السور" للبقاعي (2 /310).